Subota dvadeset devete sedmice kroz godinu

Braćo i sestre, postoji jedna slika koja se često pojavi kada razmišljamo o djetinjstvu, ona slika dječaka koji sjedi za svojim stolom, potpuno udubljen u neki zadatak, s onim intenzivnim, gotovo svečanim fokusom. Sjetite se našega Benjamina. Možda ga vidite kako sjedi za onim elektronskim bubnjevima, palice spremne, oči širom otvorene, koncentriran na ritam. Pored njega, njegov mlađi brat Ryan, koji se gura da sjedne na isti stolac, da podijeli taj trenutak, da bude dio te glazbe. U toj slici nema ničega što bi nas trebalo uplašiti, ničega što bi nam trebalo slomiti srce; postoji samo čista, nepatvorena radost zajedništva. To je bio Ben. On nije samo 'radio' stvari; on je u sve što je činio unosio cijeloga sebe. Bilo da je riječ o učenju matematike, istraživanju cloud infrastrukture ili planiranju budućih letova svoje 'Con Chim Airlines', on je to činio s takvom ozbiljnošću i takvom nevinošću da je to postajalo sveto.

Sveti Pavao nam danas u Poslanici Efežanima govori nešto što se čini tako dalekim od naših svakodnevnih briga, a opet je tako blisko našim najdubljim ranama. On kaže: 'Milost je svakomu od nas dana po mjeri dara Kristova.' Pavao nam ne govori o tome da smo svi isti, nego da smo svi dio jednog tijela. On kaže: 'Živeći po istini u ljubavi, da u svemu uzrastemo u onoga koji je Glava, Krist.' Zamislite to tijelo. Kada jedan dio tijela pati, cijelo tijelo osjeća tu bol. Kada jedan dio tijela raste, cijelo tijelo biva izgrađeno. Ben je bio taj dio tijela koji je, u svojih petnaest godina, tako snažno svjedočio o ljubavi da nas je sve 'povukao' za sobom. On je rastao u mudrosti, ali prije svega u onoj nježnosti koja je bila njegov zaštitni znak. Sjetite se one njegove spremnosti – one dječje, čiste ponude da cijelu svoju kasicu-prasicu dâ za ujaka Williama. On nikada nije morao razbiti tu kasicu, nikada nije morao fizički predati taj novac, ali ta gesta, ta volja da se odrekne svega što ima za nekoga koga voli, to je bila 'mjera dara Kristova' u njemu. On je već bio spreman. On je već bio onaj koji daje.

Moramo zastati ovdje, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Znamo da postoje dani kada se čini da je nebo zatvoreno, kada se u srcu probudi onaj tihi, bolni šapat koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo? Je li postojalo nešto što smo propustili vidjeti?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

Isus nam u Evanđelju po Luci daje sliku koja nas može iznenaditi, možda čak i uznemiriti. On govori o Galilejcima čija je krv pomiješana sa žrtvama, o tornju u Siloamu koji se srušio. Ljudi su pitali: 'Jesu li oni bili veći grešnici?' Isus odgovara: 'Nipošto!' On odbacuje ideju da je patnja kazna za grijeh. On nas poziva da ne gledamo na tragediju kao na Božju osudu. On nas poziva na nešto puno teže i puno ljepše: na obraćenje srca. On nam daje parabolu o smokvi. 'Tri godine dolazim tražiti ploda na ovoj smokvi i ne nalazim ga.' Vlasnik želi posjeći drvo, ali vrtlar moli: 'Gospodaru, ostavi je još ove godine, dok je ne okopam i ne pognojim; možda će ubuduće uroditi.'

Vidite li tu sliku? To je slika Boga koji ne žuri s rezanjem. To je slika Boga koji nas 'okopava' i 'gnoji', koji nam daje priliku za priliku, koji vjeruje u nas čak i kada mi sami sumnjamo. Ben je bio ta smokva koja je, u svojem kratkom životu, donijela toliko ploda – ne kroz velika postignuća, već kroz onaj svoj osmijeh, kroz svoju znatiželju, kroz način na koji je s Ryanom dijelio sve, od snova do igračaka. On je bio plod ljubavi. I sada, kada se pitate o 'zašto', sjetite se da Bog nije onaj koji siječe, već onaj koji njeguje. On je njegovao Benjamina, i sada ga je presadio u vrt vječnosti. Ben nije izgubljen. On je samo promijenio mjesto rasta. On je sada na mjestu gdje više nema 'tri godine čekanja', gdje je sve vječno proljeće, gdje je sve plodno i gdje se svi naši snovi – pa i oni o 'Con Chim Airlines' – ostvaruju na način koji nadilazi našu maštu.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, sjeti se da te tvoj brat gleda. On te ne gleda iz prošlosti; on te gleda iz vječnosti. On želi da tvoj život bude ispunjen hrabrošću. Kad god pogledaš u nebo i vidiš avion kako leti, sjeti se da je Ben dio tvoga života, dio tvoje snage. Nastavi sanjati, nastavi biti onaj divni dječak kakav jesi, jer tvoj brat živi u tvojim djelima ljubavi, u tvom osmijehu, u tvom rastu. Vi ste braća u Kristu, zauvijek. Benova ljubav nije nestala; ona je samo prešla u vječnost, čuvajući te iznutra.

Znam da je teško. Znam da su dani dugi i da se ponekad čini kao da hodate kroz pustinju. Ali sjetite se psalma kojeg smo danas molili: 'Idemo s radošću u dom Gospodnji.' Mir nije odsutnost boli; mir je prisutnost Božja usred te boli. To je ono što vam Bog danas nudi. On ne traži od vas da prestanete tugovati, jer suze su jezik ljubavi. On samo traži da mu dopustite da bude s vama u toj tuzi. Kao što je onaj bunar u Cà Mau, izgrađen u Benovo ime, postao izvor žive vode za zajednicu koja je bila žedna, tako i vaša ljubav danas postaje izvor utjehe za mnoge druge. Svako vaše djelo dobrote, svaka suza koju ste pretvorili u molitvu, postaje dio te 'žive vode' koja teče svijetom. Ben nije bio samo dječak koji je volio avione; on je bio dječak koji je, svojom dobrotom i svojim osmijehom, postao svjedok Božje prisutnosti. On je sada 'anđeo na gozbi nebeskoj', i on vas poziva da ne klonete. Bog se sjeća svakog njegovog gega, svakog njegovog pitanja o tehnologiji, svake njegove geste nježnosti. On ne zaboravlja. On čuva sve to u svome srcu, i jednog dana, u vječnosti, sve će vam to biti vraćeno, umnoženo Božjom radošću.

Dragi tata Alane i draga mama Thao, vaša bol je sveta jer je rođena iz ljubavi. Ne bojte se te boli; ona je samo dokaz koliko ste voljeli i koliko ste bili voljeni. Bog se sjeća svakog Benovog osmijeha, svakog njegovog pitanja o tehnologiji, svake njegove geste nježnosti. On ne zaboravlja. On čuva sve to u svome srcu, i jednog dana, u vječnosti, sve će vam to biti vraćeno, umnoženo Božjom radošću. Ben je bio vaš dar, a sada je dar cijeloj Crkvi, cijelom svijetu, kao netko tko nas podsjeća da ljubav nikada ne prestaje.

Zato, kada danas izađete iz ovog prostora, ponesite sa sobom ovu jednu misao: Bog je vjeran. On vas nije napustio. Ben je kod kuće. Budite nježni prema sebi. Dopustite si da budete utješeni. Hodajte u svjetlosti, znajući da ste zauvijek povezani u onom istom Savezu kojega se Gospodin vječno sjeća. Neka vas Njegov mir, koji nadilazi svako razumijevanje, ispuni i vodi kroz svaki dan koji je pred vama. Imajte hrabrosti živjeti, jer ljubav koju ste dali nikada ne umire, ona samo postaje vječna. Neka vas u tom hodu prati zagovor onih koji su već stigli na cilj, gdje nema suza, samo vječni susret. Amen.