Spomendan svetog Jeronima, prezbitera i crkvenog naučitelja

Zamislite, braćo i sestre, onu tišinu radne sobe u kasne večernje sate, kada je svjetiljka jedino društvo čovjeku koji stranicu po stranicu slaže riječi, prevodi pismo i traži dublji smisao Božje poruke za svijet. Sveti Jeronim, kojega se danas sjećamo, proveo je život u toj neumornoj potrazi za Božjom istinom, uronjen u svete tekstove, svjestan ljudske malenosti pred veličinom Stvoritelja. Slušali smo maloprije Joba u prvom čitanju. Job stoji pred misterijem Boga koji pomiče gore, koji zapovijeda suncu i kroči morskim valovima. Taj isti Job postavlja pitanje koje nam često podrhtava na usnama u trenucima najveće boli: Kako se čovjek može opravdati pred Bogom? Kako razumjeti ono što nadilazi našu pamet? Bog je mudar u srcu i moćan u snazi. No ta moć nije zastrašivanje; ta moć je ocean u koji se ulijevaju sve naše nesigurnosti, sva naša pitanja bez odgovora.

Dok nam Job svjedoči o Bogu koji čini djela nedokučiva i čudesa bez broja, misao nam neizbježno putuje prema onima čiji su životi također bili prožeti tom dubokom, tihom potragom za smislom. Sjetite se Benjamina, našega dragog Ben. Njegov um, tako bistar i precizan, nalazio je radost u logici, u kodu, u složenim sustavima koje je proučavao s istim onim žarom s kojim je s ocem promatrao zrakoplove u zračnim lukama. Koliko se puta nasmiješio dok bi spominjao svoju zamišljenu 'Con Chim Airlines' – tu malu, toplu dječju viziju ptice koja leti visoko, slobodna od svake težine. Ben nije bio samo dječak od brojeva i ekrana; on je bio duša čija je blagost ispunjavala prostoriju čim bi kročio u nju. Sjetite se onog trenutka kada je, s petnaest godina, posve spontano poželio predati cijelu svoju kasicu-prasicu, sve što je posjedovao, kako bi pomogao svome ujaku koji se borio s bolešću. Nije je morao razbiti, nije je fizički isprazniti jer su okolnosti drukčije naložile; ali sama ta ponuda – dječak koji je spreman dati sve što ima za drugoga – otkriva nam srce koje je već pripadalo nebu. To je ona ista čistoća koju sveti Jeronim nalazi u Pismu: vjera koja ne važe i ne kalkulira, nego jednostavno ljubi.

Moramo stati ovdje, posve iskreno i bez žurbe, prije nego što dotaknemo bilo kakvu utjehu. Znam dobro, a znate i vi koji nosite njegov lik u svom sjećanju – vi, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, dragi Ryane – kako se u onim trenucima kada kuća utihne zna probuditi ona teška, neizreciva sjena. Čujem ponekad taj tihi, bolni šapat u noći koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom i u istini Božje riječi, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo čijeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, otpor i budnost. Niste previdjeli nikakav znak, niste propustili nikakvu skrb. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi u svom ruksaku. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore.

I tu se, braćo i sestre, događa onaj predivni obrat u Evanđelju. Slušamo o onima koji žele slijediti Isusa, ali ih pritišću zemaljske brige, oklijevanja, potreba da se osvrnu natrag. Isus im govori o cijeni predanja, o tomu da onaj tko stavi ruku na plug i gleda natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje. Ben nije gledao natrag. Njegov kratki, ali ispunjeni život bio je usmjeren prema naprijed, prema onom nebeskom obzoru. Sjetite se onog sna koji je tata Alan podijelio, onoga u kojem Ben stoji zdrav i snažan, govoreći: 'Ne brini, ja ću pratiti ba i mamu.' To nije bila samo slika iz sna; to je odraz one žive veze koja ne umire s ovim svijetom. Ben je sada u svjetlu, ondje gdje više nema bolničkih soba, nema umora, nema pitanja na koja nema odgovora. On je našao svoje mjesto u onom prostranstvu o kojem je sanjao, u društvu anđela i svetaca.

Govorim sada tebi, Ryane, dragi brate. Znam koliko ti nedostaje tvoj stariji brat, s kojim si dijelio putovanja, smijeh, sladoled u ljetnim noćima i one tihe trenutke topline. Ben te nije napustio. Njegova ljubav prema tebi ostaje kao postojana, tiha prisutnost. On te promatra s ponosom i želi da živiš hrabro, da nastaviš graditi ono o čemu ste zajedno sanjali. Kada osjetiš tugu, sjeti se njegovog osmijeha, onog izraza lica koji je donosio radost u svaki kutak vašega doma. Ti nisi sam; tvoj brat hodi s tobom u Božjem svjetlu.

A to se grli i sa svima vama koji nas pratite u ovoj molitvi – s obiteljima koje nose teške križeve, s roditeljima koji u tišini suza traže nadu, i s djecom koja u svojoj krhkosti trebaju Božju ruku. Bog vas vidi. Gospa, koja je s majčinskom boli stajala pod križem, zna svaku suzu koju isplačete u tišini. Benova ljubav ne miruje; ona i dalje tiho djeluje u svijetu, u svakom činu dobrote koji se čini u njegovu spomen, poput onog bunara s čistom vodom u dalekom Vijetnamu koji napaja žedne, noseći u svom imenu spomen na dječaka čije je srce bilo puno suosjećanja.

Braćo i sestre, ponesite danas sa sobom jednu jednostavnu odluku. Kada izađete kroz ova vrata i dođete svojim kućama, zastanite na tren, sjetite se njegovog blagog pogleda i recite u tišini: 'Hvala ti, Gospodine, za Benjamina.' Oprostite sebi sve suvišne terete i dopustite Božjem miru da ispuni vaše srce. Neka vas zagrli ljubav koja je jača od smrti, i neka vas sveti Jeronim zagovara u vašoj svakodnevnoj potrazi za Božjom istinom i mirom. Amen.