Spomen sv. Ignacija Antiohijskog, biskupa i mučenika

Zamislite, braćo i sestre, trenutak u kojem se čovjek nađe u tišini, možda u onom kratkom predahu prije zore, kada se čini da cijeli svijet drži dah. Sveti Ignacije Antiohijski, čiji spomen danas slavimo, pisao je svoje poslanice dok je putovao prema Rimu, prema areni, prema mučeništvu koje je čekalo. Nije pisao iz straha, niti iz očaja. Pisao je iz jednog mjesta duboke, nepokolebljive povezanosti s Kristom. Za njega, biti kršćanin nije značilo imati skup ideja; značilo je biti 'pšenica Božja', samljevena zubima zvijeri kako bi postala čisti kruh Kristov. Ta slika – biti samljeven da bi se postalo dar – možda zvuči teško, ali u njoj leži tajna života koji ne završava smrću. Danas, dok gledamo u tu istu vječnost, naše misli lete prema našem dragom Benjaminu, prema onom dječaku čiji je život bio poput bljeska svjetlosti na krilu aviona koji probija oblake.

Sveti Pavao nam u Poslanici Efežanima govori o 'surpasujućoj veličini snage' koju Bog očituje u onima koji vjeruju. On moli da nam se 'oči srca prosvijetle'. To nije znanje koje se uči iz knjiga, pa čak ni briljantno znanje koje je Benjamin posjedovao dok je s lakoćom rješavao matematičke probleme ili istraživao arhitekturu oblaka i tehnologije. To je znanje srca. Ben je bio dječak izvanredne inteligencije, ali ono što ga je definiralo nije bila brzina njegova uma, već širina njegova duha. Sjetite se onog trenutka kada je, s onih svojih petnaest godina, izrekao onu jednostavnu, a tako snažnu ponudu: spreman sam dati cijelu svoju kasicu-prasicu da pomognem ujaku Williamu. Nije bilo važno što ta kasica nije bila razbijena, što novac na kraju nije bio nužan. Važna je bila ta nutrina, ona spremnost da se sve što imaš stavi na oltar ljubavi. To je srce koje je prosvijetljeno, srce koje razumije da je život dar, a ne vlasništvo.

Moramo zastati ovdje, posve iskreno i bez žurbe, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Čujem ponekad taj tihi, bolni šapat u noći koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

Isus nam u Evanđelju kaže: 'Kada vas budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva, ne budite zabrinuti kako ćete se braniti... jer će vas Duh Sveti poučiti u taj čas.' To je obećanje za trenutke kada riječima ne možemo izraziti svoju bol. Kada se osjećate kao da stojite pred zidom, kada tišina Benove sobe postane preglasna, sjetite se da Duh Sveti moli u vama. On poznaje vašu bol. On poznaje taj san koji je tata Alan imao 23. srpnja, onu sliku gdje čekate u redu za sladoled i gdje Ben plaća. To nije bio samo san; to je bio podsjetnik da je Ben i dalje tu, da je onaj dječak koji je volio dijeliti radost još uvijek dio vašega života, povezan s vama u onom istom Duhu koji je uskrisio Krista od mrtvih.

Ben je bio dječak koji je volio avione. Sanjao je o 'Con Chim Airlines'. Sjetite se onog prizora, tako jasnog: Ben i Ryan stoje na vrhu avionskih stuba, spremni za novu avanturu, s ruksacima na leđima, gledajući u nebo. Taj pogled, ta znatiželja, to je ono što Ben sada živi u punini. On više ne treba avione da bi letio; on je u prostranstvu Božje ljubavi, gdje nema granica, gdje nema boli, gdje je sve ono što je briljantno u njemu – njegova znatiželja, njegova nježnost, njegova sposobnost da voli – sada postalo vječno. Kao što je onaj bunar u Cà Mau, izgrađen u njegovo ime, postao izvor žive vode za one koji su žedni, tako i Benov život nastavlja donositi plodove. Svaki put kada učinite djelo milosrđa, svaki put kada se nasmiješite s ljubavlju, Ben živi kroz vas.

Ryane, dragi brate, znam koliko ti nedostaje tvoj suputnik. Sjeti se onih trenutaka na aerodromu, onih zajedničkih snova o budućnosti. Tvoj brat te ne gleda iz prošlosti; on je tvoj navijač u vječnosti. Nastavi sanjati, nastavi graditi, nastavi biti onaj divni dječak kakav jesi. Tvoja snaga je dio njegove snage. Vi ste braća u Kristu, zauvijek.

Dragi tata Alane i draga mama Thao, vaša bol je sveta jer je rođena iz ljubavi. Ne bojte se te boli; ona je samo dokaz koliko ste voljeli i koliko ste bili voljeni. Bog se sjeća svakog Benovog osmijeha, svakog njegovog pitanja o 'Con Chim Airlines', svakog trenutka kada je bio vaš 'funny dad'. On ne zaboravlja. On čuva sve to u svome srcu, i jednog dana, u vječnosti, sve će vam to biti vraćeno, umnoženo Božjom radošću.

Zato, kada danas izađete iz ovog prostora, ponesite sa sobom ovu jednu misao: Bog je vjeran. On vas nije napustio. Ben je kod kuće. Budite nježni prema sebi. Dopustite si da budete utješeni. Hodajte u svjetlosti, znajući da ste zauvijek povezani u onom istom Savezu kojega se Gospodin vječno sjeća. Neka vas Njegov mir, koji nadilazi svako razumijevanje, ispuni i vodi kroz svaki dan koji je pred vama. Imajte hrabrosti živjeti, jer ljubav koju ste dali nikada ne umire, ona samo postaje vječna. Amen.