Spomendan svete Terezije Avilske, djevice i crkvene naučiteljice

Zamislite, braćo i sestre, onu tišinu koja nastane u sobi kada se zatvore knjige, kada ekran računala utihne i kada ostane samo tihi, ravnomjerni zvuk disanja u noći. U takvim trenucima, kada se svijet utiša, čovjek se često pita o temeljima svoga postojanja. O čemu mi to zapravo ovisimo? Na čemu gradimo svoje dane, svoje nade, svoje male i velike projekte? Sveti Pavao u današnjem čitanju iz Poslanice Efežanima otvara pred nama vrata koja vode daleko izvan naših svakodnevnih briga. On kaže da nas je Bog 'izabrao u njemu prije postanka svijeta, da budemo sveti i neporočni pred njim u ljubavi'. To nije zapovijed izrečena s visina; to je vječni naum ljubavi koji je već položen u korijen našega bića, prije nego što smo udahnuli prvi zrak ovoga svijeta.

Dok razmišljamo o ovom neizrecivom Božjem naumu, u misli nam dolazi slika koja nosi toplinu i život. Sjetite se onog prizora, tako običnog, a opet tako punog radosti: Ben sjedi u gondoli dok ona tiho klizi uskim kanalima Venecije, okružen starim kamenim zgradama i ljetnim suncem. Okreće se preko ramena, s onim svojim toplim, svijetlim osmijehom, pokazujući aparatić na zubima, potpuno opušten i sretan u društvu svoje obitelji. Taj trenutak čiste radosti, ta bezbrižnost kojom je gledao svijet, bila je odraz njegove unutarnje ljepote. Benjamin Vo nije bio samo dječak izvanredne inteligencije, netko tko je s lakoćom rješavao složene matematičke zadatke i ulazio u tajne računalnih mreža; prije svega, bio je dječak nježnoga srca. Njegov život bio je poput pomno napisanog koda koji u svojoj dubini nosi svrhu – ne samo da funkcionira, nego da donosi sklad i radost svima oko sebe.

Ali moramo zastati ovdje, posve iskreno i bez žurbe, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Čujem ponekad taj tihi, bolni šapat u noći koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

Gledajući u današnje Evanđelje po Luci, susrećemo se s prizorom koji nam se na prvi pogled čini oštrim. Isus upućuje teške riječi zakonoznancima i farizejima: 'Jao vama koji gradite spomenike prorocima koje su vaši očevi poubijali!' Zašto Isus to govori? Zato što su ti ljudi bili majstori u vanjskom iskazivanju časti onima koji su prošli, dok su istodobno zatvarali svoja srca za živu Božju riječ koja je stajala pred njima. Oni su gradili grobnice, ali su propuštali život. Isus ih optužuje da su 'uzeli ključ spoznaje: sami nisu ušli, a onima koji su htjeli ući zapriječili su'. Koliko je samo tužno kada čovjek postane čuvar pravila, a izgubi iz vida živoga Boga? Koliko je lako zatvoriti vrata vlastita srca misleći da sve znamo, dok nam stvarna ljubav prolazi pokraj nas?

Ben je bio potpuno suprotan tomu. On nikada nije zatvarao vrata. Sjetite se onog trenutka kada je, sa svojih petnaest godina, posve unutrašnje i bez ikakve prisile, rekao svojim roditeljima da je spreman dati cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne svome ujaku Williamu koji se oporavljao od teške bolesti. Nije bilo važno što ta kasica nije bila razbijena, što novac na kraju nije bio nužan jer je sve bilo pokriveno. Ono što ostaje, ono što svijetli pred licem Božjim, jest sama ponuda. To je bila Benova nutrina: dječak koji je bio spreman dati sve što ima za drugoga, dječak čije je srce bilo otvoreno, bez fige u džepu, bez proračunatosti. Dok su drugi tražili kako će nekoga uhvatiti u riječi, kao što su farizeji pokušavali uhvatiti Isusa, Ben je tražio načine kako da podijeli radost – bilo kroz svoje razgovore o zrakoplovima, kroz maštanje o 'Con Chim Airlines', bilo kroz one tihe, tople trenutke s bratom Ryanom i roditeljima.

I tu se događa taj preokret, to svjetlo koje probija kroz svaku tminu. Isus nam u poslanici Efežanima govori da nam je Bog udijelio milost 'u ljubavi'. Ta ljubav nije apstraktni pojam; ona ima lice, ima ime, ima toplinu kojom vas obavija upravo u ovim trenucima. Kada pomislite na Benove snove, na njegove zrakoplove koji lete visoko iznad oblaka, sjetite se da njegov duh više nije sputan nikakvom bolešću. On je sada u onom prostranstvu o kojem je sanjao, ali ne s čežnjom, nego u potpunom miru.

Ryane, dragi brate, znam koliko ti nedostaje tvoj suputnik, tvoj prijatelj, brat s kojim si dijelio toliko planova i snova. Sjeti se onih kartica s avionima, sjeti se svega što ste zajedno stvarali i o čemu ste razgovarali. Ben te gleda s ponosom. On želi da tvoj život bude ispunjen hrabrošću. Nastavi rasti, nastavi sanjati, jer tvoj brat je dio tvoje snage. Njegova ljubav nije nestala; ona je samo prešla u vječnost, čuvajući te iznutra.

Dragi tata Alane i draga mama Thao, znam da je bol još uvijek duboka, da su jutra teška i da praznina za stolom previše govori. Ali dopustite da vas Božja riječ danas podsjeti da se Gospodin vječno sjeća svoga saveza. Ben nije nestao u ništavilu. Njegova dobrota, njegov osmijeh, ona njegova nevjerojatna znatiželja i spremnost da pomogne – sve je to pohranjeno u Božjem srcu. Kao što onaj čisti bunar u Cà Mau, podignut u njegovu imenu, donosi život i osvježenje onima koji su žedni, tako i Benova ljubav nastavlja teći kroz vaše živote, donoseći plodove tamo gdje se nadate i gdje se ne nadate.

Zato, braćo i sestre, kada danas izađete iz ovog sacrednog prostora, ponesite sa sobom jednu malu, jednostavnu odluku. Budite dobri jedni prema drugima. Oprostite si ono što si predbacujete. Pustite Boga da vam opere sumnje s lica, baš kao što proljetna kiša ispira prašinu s prozora. Podignite pogled prema nebu, tamo gdje avioni paraju oblake i gdje nam sveti anđeli, zajedno s našim dragim Benjaminom, šapću da je ljubav jača od smrti. Neka vas u tom hodu prati zagovor svete Terezije Avilske i neka vas mir Božji, koji nadilazi svako razumijevanje, ispuni u vijeke vjekova. Amen.