Spomen svetog Jozafata, biskupa i mučenika

Ponekad, dok promatramo svijet oko sebe, čini nam se da je sve što je vrijedno, sve što je trajno i istinito, skriveno negdje iza vela. Kao da tražimo neku veliku objavu, neki znak na nebu koji bi nam objasnio zašto se život odvija upravo onako kako se odvija. Ponekad, u tišini doma, dok prolazite pokraj onih mjesta gdje je Benjamin najradije provodio vrijeme, s onim svojim briljantnim umom uronjen u kodove, u AWS infrastrukturu ili u maštanja o 'Con Chim Airlinesu', uhvatite sebe kako čekate. Čekate neki odgovor, neki znak, neki trenutak jasnoće koji bi smirio oluju u srcu. Četiri su mjeseca prošla od onog lipanjskog dana, a ta tišina još uvijek ima svoj poseban zvuk, svoju težinu koju nitko drugi ne može ponijeti umjesto vas. Danas nismo ovdje da bismo nudili brze, jeftine odgovore, niti da bismo žurili preko boli koju nosite u grudima. Ovdje smo jer nas Božja riječ poziva da zastanemo i dopustimo svjetlu Evanđelja da dotakne upravo ono mjesto u nama koje je umorno, ali koje još uvijek zna voljeti.

Sveti Pavao nam u Poslanici Filemonu piše o nečemu što je poput nježne, ali nepokolebljive niti koja povezuje ljudska srca. On piše o Onesimu, kojega naziva svojim 'srcem'. Zamislite tu sliku: Pavao, zatvorenik za Krista, šalje natrag čovjeka koji je bio 'beskoristan', a sada je postao 'koristan' i, što je najvažnije, 'brat ljubljeni'. Pavao kaže: 'Primite ga kao mene.' To je poziv na radikalno prihvaćanje. To je poziv da vidimo drugoga ne kroz prizmu onoga što je učinio ili što je propustio, već kroz prizmu ljubavi koja nadilazi sve ljudske podjele. Sjetite se Benjamina Voa. Sjetite se onog dječaka čije je srce bilo poput tog Pavlovog 'srca'. Sjetite se kako je s četrnaest godina, usred jednog od onih predivnih obiteljskih putovanja, stajao ispod olimpijskih krugova u Parizu, s onim svojim širokim osmijehom, držeći obitelj blizu sebe. U tom trenutku, u toj jednostavnoj radosti, nije bilo nikakve pretvaranja. Bio je to dječak čija je prisutnost bila poput svjetla koje obasjava cijelu prostoriju.

No, dopustite mi da vam kažem nešto posve iskreno, jer bol ne traži masku već istinu. Znam da u onim dugim, tihim noćima, kada se kuća umiri, zna doći onaj tihi, mučni šapat sumnje: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam nešto promaknulo? Možda smo trebali primijetiti ranije?' Draga mama Thao, dragi tata Alan, slušajte me sada vrlo pažljivo: niste krivi. Niste ništa propustili. Vaša ljubav prema Benjaminu bila je potpuna, bdijuća, brižna, savršena onako kako samo roditeljsko srce može voljeti. Bolest s kojom se Benjamin suočio nije bila posljedica nikakvog propusta, nikakve pogreške, nikakve nebudnosti. U ovom svijetu postoje bitke koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku medicinu, svaku budnost ruku koje su ga držale. Otpustite taj kamen s ramena. Bog vas ne optužuje; On vas grli u vašoj boli. On zna svaku suzu koju ste prolili nad njegovim krevetom, svaku molitvu koju ste šapnuli u tami. Niste zakazali. Voljeli ste ga do kraja, i ta ljubav ostaje živa. Bog ne mjeri našu vrijednost prema onome što smo mogli spriječiti, već prema onome kako smo ljubili. A vi ste voljeli bez zadrške.

Isus u današnjem Evanđelju po Luki odgovara farizejima koji traže znakove, koji žele znati 'kada' i 'gdje'. On im kaže: 'Kraljevstvo Božje ne dolazi tako da se može primijetiti... jer Kraljevstvo je Božje među vama.' To je ključ. Mi često tražimo Boga u spektakularnim znakovima, u bljeskovima munje koji paraju nebo, ali Bog se najčešće krije u onim malim, svakodnevnim trenucima. On je u onom osmijehu koji Benjamin dijeli s bratom Ryanom, u onom dječjem snu o 'Con Chim Airlinesu', u onoj plemenitoj ponudi kada je, ne razmišljajući o sebi, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne ujaku Williamu. Nije je razbio, nije je morao nasilno otvoriti jer pomoć je već bila tu, ali ta ponuda – dječak koji nehotice, bez ikakvog nagovaranja, želi predati sve što ima za drugoga – to je slika Kraljevstva koje je već među nama. To je bila Benova duša. To je bila njegova žrtva. To je ono što ostaje kada sve drugo prođe.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, igru, snove i one nebrojene trenutke koje samo braća razumiju, znam koliko ti nedostaje tvoj najbolji prijatelj. Znam kako je teško koračati hodnicima škole ili sjediti za stolom bez njega. Ali sjeti se onoga što nosiš u sebi. Ti nisi sam. Ben je u tvom sjećanju, u tvom osmijehu, u tvojoj hrabrosti da nastaviš dalje. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov kako reže oblake, sjeti se da te brat bodri s onih nebeskih visina, da želi da tvoj život bude pun, radostan i hrabar. Nemoj se bojati sanjati, nemoj se bojati živjeti, jer ljubav koju ste dijelili ne umire; ona je postala dio tebe. Ti si čuvar te uspomene, i tvoj život je najljepši dar koji možeš ponijeti.

Sveti Pavao nam piše: 'Primite ga kao mene.' To je poziv da primimo Benjamina ne kao nekoga tko je otišao, već kao nekoga tko je postao dio našeg vječnog zajedništva. On je sada na gozbi gdje se više ne plače. On je u srcu Božjem, a tamo je sve sigurno, sve je cjelovito. Njegova znatiželjna duša, njegov briljantni um i njegovo nježno srce našli su svoj mir tamo gdje više nema boli. I baš kao što onaj bunar u Cà Mau, izgrađen u Benovo ime, donosi živu vodu onima koji su žedni, tako i njegova ljubav, ta nježna, tiha dobrota, nastavlja teći kroz ovaj svijet. To je znak da Kraljevstvo Božje nije samo negdje daleko; ono je ovdje, u djelima ljubavi koja činimo u njegovo ime.

Braćo i sestre, ako danas nosite teret koji vam se čini preteškim za ponijeti, pogledajte u križ Kristov. Isus je prošao kroz tamu smrti, ali nije ostao u grobu. On je uskrsnuo, i u Njemu naš Benjamin živi punim, vječnim životom. Nema više boli za njega, nema više umora, samo ona svjetlost za kojom je njegova znatiželjna duša uvijek težila. On je kod kuće, na onoj gozbi gdje se više ne plače. On je kod Oca, a vi ste Njegovi. On vas drži u svojoj ruci, baš kao što je držao Benjamina.

Kada danas izađete iz ove crkve, ponesite sa sobom samo jednu malu odluku. Nemojte nositi težinu pitanja na koja nemate odgovor. Budite blagi prema sebi. Podijelite osmijeh, budite dobri jedni prema drugima, i ako možete, učinite neko malo djelo dobrote u tišini, u Benovo ime. Neka to bude vaš način da kažete: 'Ben, tvoja ljubav i dalje teče kroz nas.' Bog vas blagoslovio, Bog vas držao u svom naručju, i neka vas mir koji sve nadilazi ispuni danas i uvijek. Znajte da niste sami. Bog je s vama, a Benjamin vas čeka, s onim svojim osmijehom, na obalama vječnosti. Amen.