Posveta Lateranske bazilike

Ponekad, dok hodamo kroz dan, uhvatimo sebe kako tražimo tragove nečega što je bilo tako blisko, a sada se čini tako dalekim. Možda je to onaj trenutak kada u tišini kuće, dok slažete njegove stvari ili prolazite pokraj vrata njegove sobe, na tren zastanete. Očekujete da ćete čuti onaj prepoznatljivi zvuk – možda šum zrakoplovnih motora s nekog videa koji je proučavao, ili onaj tihi, promišljeni smijeh kojim bi vas dočekao nakon napornog dana. Prošlo je četiri mjeseca, a ta tišina u vašim životima još uvijek ima svoj poseban zvuk, svoju težinu koju nitko drugi ne može ponijeti umjesto vas. Danas nismo ovdje da bismo nudili jeftine odgovore na teška pitanja, niti da bismo žurili preko vaše boli. Ovdje smo jer nas Božja riječ poziva da zastanemo, da udahnemo i da dopustimo svjetlu Evanđelja da dotakne upravo ono mjesto u nama koje je umorno, ali koje još uvijek zna voljeti.

Proroštvo Ezekielovo nam danas donosi jednu prekrasnu, gotovo nestvarnu sliku. Prorok vidi vodu koja teče iz hrama. To nije obična voda. To je voda koja izlazi ispod praga, koja teče prema istoku, prema pustinji, i gdje god ta voda stigne, sve oživljava. Zamislite to. 'Gdje god rijeka proteče, sve što se miče, sve što živi, oživjet će.' To je Božja prisutnost. Ona nije statična, ona nije zatvorena unutar zidina. Ona teče. Ona traži mjesta koja su suha, mjesta koja su postala pustinja, i ona ih čini plodnima. Sjetite se Benjamina. Sjetite se onog dječaka čije je srce bilo poput tog izvora. Njegova znatiželja, njegova sposobnost da s petnaest godina shvati složenost cloud infrastrukture ili da s toliko strasti sanja o 'Con Chim Airlines', bila je odraz duše koja je uvijek težila nečemu većem, nečemu što nadilazi ovaj prolazni svijet. Ben je bio dječak koji je volio život u njegovoj punini, dječak čija je prisutnost u vašoj obitelji bila poput te vode iz hrama – osvježavajuća, bistra, životvorna.

No, dopustite mi da vam kažem nešto posve iskreno, jer bol koju nosite u grudima ne traži masku već istinu. Znam da u onim dugim, tihim noćima, kada se kuća umiri, zna doći onaj tihi, mučni šapat sumnje: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam nešto promaknulo? Možda smo trebali primijetiti ranije?' Draga mama Thao, dragi tata Alan, slušajte me sada vrlo pažljivo: niste krivi. Niste ništa propustili. Vaša ljubav prema Benjaminu bila je potpuna, bdijuća, brižna, savršena onako kako samo roditeljsko srce može voljeti. Bolest s kojom se Benjamin suočio nije bila posljedica nikakvog propusta, nikakve pogreške, nikakve nebudnosti. U ovom svijetu postoje bitke koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku medicinu, svaku budnost ruku koje su ga držale. Otpustite taj kamen s ramena. Bog vas ne optužuje; On vas grli u vašoj boli. On zna svaku suzu koju ste prolili nad njegovim krevetom, svaku molitvu koju ste šapnuli u tami. Niste zakazali. Voljeli ste ga do kraja, i ta ljubav ostaje živa. Bog ne mjeri našu vrijednost prema onome što smo mogli spriječiti, već prema onome kako smo ljubili. A vi ste voljeli bez zadrške.

Isus u današnjem Evanđelju čisti hram. On izgoni one koji su pretvorili mjesto susreta s Bogom u tržnicu. Ali onda, na pitanje o znaku, On izgovara one tajanstvene riječi: 'Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.' Evanđelist nam kaže: 'Ali on je govorio o hramu svoga tijela.' Braćo i sestre, to je ključ. Hram nije zgrada od kamena. Hram je osoba. Hram je zajedništvo. Hram je Benjaminov život. Kada su ga upitali za znak, Isus pokazuje na sebe. Kada mi danas tražimo znak Božje prisutnosti usred naše tuge, mi gledamo u Benjamina. Gledamo u onaj njegov život koji je, iako kratak, bio ispunjen tolikom dobrotom. Sjetite se one prelijepe, dirljive ponude kada je, sa svojih petnaest godina, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne ujaku Williamu koji se borio s posljedicama moždanog udara. Nije je razbio, nije je morao nasilno otvoriti jer pomoć je već bila tu, ali ta ponuda – dječak koji nehotice, bez ikakvog nagovaranja, želi predati sve što ima za drugoga – to je slika čiste, nepatvorene ljubavi. To je bio njegov hram. To je bila njegova žrtva. To je ono što ostaje kada sve drugo prođe.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, igru, snove i one nebrojene trenutke koje samo braća razumiju, znam koliko ti nedostaje tvoj najbolji prijatelj. Znam kako je teško prolaziti hodnicima škole ili sjediti za stolom bez njega. Ali sjeti se onoga što nosiš u sebi. Ti nisi sam. Ben je u tvom sjećanju, u tvom osmijehu, u tvojoj hrabrosti da nastaviš dalje. Kada vidiš zrakoplov kako reže oblake, sjeti se da te brat bodri s onih nebeskih visina, da želi da tvoj život bude pun, radostan i hrabar. Nemoj se bojati sanjati, nemoj se bojati živjeti, jer ljubav koju ste dijelili ne umire; ona je postala dio tebe. Ti si sada čuvar te uspomene, i tvoj život je najljepši spomenik koji Ben može imati.

Sveti Pavao nam u Poslanici Korinćanima kaže: 'Zar ne znate da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?' To je poziv da vidimo sebe i jedni druge drugačijim očima. Mi smo građevina Božja. Iako se ponekad osjećamo srušeni, iako se osjećamo kao da su temelji uzdrmani, Bog je onaj koji gradi. On je onaj koji obnavlja. On je onaj koji, poput vode iz Ezekiela, dolazi u naše suho korito i donosi život. Benjamin je sada kod kuće. On je tamo gdje nema više boli, gdje nema više zrakoplova koji moraju sletjeti, jer on je stigao na svoje odredište. On je u srcu Božjem.

Braćo i sestre, ako danas nosite teret koji vam se čini preteškim za ponijeti, pogledajte u križ Kristov. Isus je prošao kroz tamu smrti, ali nije ostao u grobu. On je uskrsnuo, i u Njemu naš Benjamin živi punim, vječnim životom. Nema više boli za njega, nema više umora, samo ona svjetlost za kojom je njegova znatiželjna duša uvijek težila. On je kod kuće, na onoj gozbi gdje se više ne plače. Njegova ljubav i dalje teče kroz ovaj svijet – kroz bunar u Cà Mau koji donosi čistu vodu onima koji su žedni, kroz svako vaše djelo dobrote, kroz vašu hrabrost da ustanete ujutro i nastavite voljeti.

Kada danas izađete iz ove crkve, ponesite sa sobom samo jednu malu odluku. Nemojte nositi težinu pitanja na koja nemate odgovor. Budite blagi prema sebi. Podijelite osmijeh, budite dobri jedni prema drugima, i ako možete, učinite neko malo djelo dobrote u tišini, u Benovo ime. Neka to bude vaš način da kažete: 'Ben, tvoja ljubav i dalje teče kroz nas.' Bog vas blagoslovio, Bog vas držao u svom naručju, i neka vas mir koji sve nadilazi ispuni danas i uvijek. Znajte da niste sami. Bog je s vama, a Benjamin vas čeka, s onim svojim osmijehom, na obalama vječnosti. Amen.