Utorak dvadeset pete sedmice kroz godinu

Zamislite, braćo i sestre, dječaka koji sjedi na podu svoje sobe, okružen dijelovima rastavljenog modela zrakoplova. On ne gleda samo u plastiku i ljepilo. On gleda u mehaniku leta, u zakone fizike koji omogućuju onoj teškoj mašini da se odvoji od zemlje i zaplovi kroz oblake. Ben je bio takav dječak. Njegov um nije bio tek spremište informacija; bio je poput radara koji stalno skenira horizonte, uvijek tražeći sljedeći korak, sljedeći izazov, sljedeću visinu. Sjećate se kako je s ocem sate provodio u zračnim lukama, ne samo čekajući let, već promatrajući te divove kako se uspinju, sanjajući o svojoj 'Con Chim Airlines'? U tim trenucima nije bilo samo riječi o zrakoplovima. Bila je to dječja znatiželja, ona čista, nepatvorena radost čovjeka koji gleda u visine i vidi mogućnost.

Danas, dok se sjećamo našeg dragog Benjamina Vo, tri mjeseca nakon što je završio svoj zemaljski hod, susrećemo se s riječima iz Knjige Mudrih izreka: 'Kao potok je srce kraljevo u ruci Gospodnjoj; kamo god on hoće, on ga usmjerava.' Ovo je slika našega života. Mi planiramo, mi gradimo, mi kodiramo svoje budućnosti, baš kao što je Ben kodirao svoje igre i aplikacije na GitHubu. Ali na kraju, naše srce – to najdragocjenije što imamo – počiva u Božjoj ruci. Ponekad nam se čini da taj potok teče prebrzo, da se prebrzo ulijeva u vječnost, prije nego što smo mi uspjeli ispisati sve stranice koje smo željeli. I upravo tu nastaje ona tiha, duboka bol koja vas budi u noći.

Moramo stati i biti potpuno iskreni prije nego što bilo kome ponudimo ruku utjehe. Znam da u onim trenucima kada se sjećanja na Benov blagi osmijeh sudare s tišinom kuće, u roditeljskom srcu zna zasjesti ona najteža sjena: sumnja i samookrivljavanje. Čujem taj tihi, mučni šapat: 'Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neki znak? Jesmo li negdje pogriješili?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom i u istini Božje riječi, kažem posve jasno: niste krivi. Bolest nije kazna. Niste previdjeli nikakav znak, niste propustili nikakvu skrb. Bog ne kažnjava djecu, i Bog ne traži krivce među onima koji su ljubili savršenom, čistom, roditeljskom ljubavlju. Benjamin je bio voljen svakim otkucajem vašega srca. Vi ste bili njegovi čuvari, njegovi suputnici, njegovi najbolji prijatelji. Ako se u vašem srcu pojavi sjenka sumnje, znajte da to nije glas Božji. Bog vas ne optužuje. Otpustite taj preteški kamen koji niste dužni nositi. Niste ništa propustili. Vaša ljubav je bila i ostala njegova sigurna luka.

Sada se događa obrat. Pogledajte Evanđelje. Isus je okružen mnoštvom, a netko mu viče: 'Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti.' Isus ne odbacuje svoju obitelj, ali on proširuje obzorje ljubavi. On kaže: 'Moja majka i moja braća oni su koji slušaju riječ Božju i vrše je.' Ovo je trenutak kada se naša ljudska definicija obitelji susreće s Božjom. Isus nam govori da postoji veza koja je jača od krvi, jača od vremena, jača od smrti. To je veza onih koji su ušli u Božji ritam. Ben je bio dječak koji je intuitivno razumio taj ritam. Sjetite se onog trenutka kada je, s petnaest godina, spontano ponudio cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne svome ujaku Williamu koji je bolovao. Nije je razbio, nije je slomio, samo je ponudio sve što je imao. U toj ponudi leži sva tajna evanđelja. On nije kalkulirao; on je jednostavno volio. On je u svojoj mladosti već dosegnuo onu 'punu mjeru' o kojoj nas uči Gospodin.

Ryane, dragi brate, znam koliko ti nedostaje tvoj stariji brat. Znam kako je to gledati u nebo i sjetiti se svih onih zajedničkih trenutaka, igara i snova. Ben te promatra s ponosom. On želi da živiš, da se smiješ, da nastaviš sanjati s istom onom radošću kojom je on prolazio ovim svijetom. Njegova ljubav nije nestala; ona se preselila onamo gdje više nema suza, gdje su svi testovi položeni. On je sada u sigurnim rukama Oca, u onom nebeskom prostranstvu koje je za njega bilo pripremljeno. On te voli, Ryane, i ta ljubav te prati kao tiha, nevidljiva podrška u svakom tvom koraku. Sjeti se onih karata zrakoplova koje čuvaš u svojoj maski za telefon – to je tvoj način da kažeš da on još uvijek putuje s tobom.

A to se prelijeva i na sve vas koji ste ovdje, i na sve koji nas prate iz daljine – na roditelje koji nose teške križeve, na djecu koja trpe. Bog vas vidi. Gospa, koja je pod križem stajala u tišini, stoji uz svakoga tko plače nad svojim djetetom. Niste sami. Benova ljubav i dalje živi u svakom tihom djelu milosrđa, u svakoj ispruženoj ruci prema potrebitima, u čistoj vodi onog bunara u dalekom Vijetnamu koji nosi spomen na njegov život. On nastavlja darovati, jer prava ljubav ne umire. On nastavlja biti 'Con Chim', ona ptica koja leti u Božjem nebu, slobodna od svake boli, ispunjena svjetlošću uskrsnuća.

Sveti Pavao nam u prvom čitanju kaže: 'Činiti što je pravo i pravedno Gospodinu je milije nego žrtva.' Što je to pravo i pravedno danas, u našoj tuzi? Pravo je da sebi dopustimo da budemo ljudi. Pravo je da ne glumimo snagu kad je srce slomljeno. Pravo je da se oslonimo na Boga kad nas vlastita snaga izda. Pravo je da vjerujemo da je Benov život imao smisao, čak i ako ga mi, iz naše ograničene ljudske perspektive, ne možemo u potpunosti shvatiti. Bog ne traži od nas žrtvu naše boli; on traži naše povjerenje usred te boli.

Što možete ponijeti sa sobom kada danas izađete kroz ova vrata? Nemojte nositi teret tuge kao da je jedino što vam je preostalo. Ponesite jednu malu, jednostavnu odluku: budite danas nježni prema samima sebi. Kada dođete kući, sjetite se njegovog blagog osmijeha i recite u tišini svoga srca: 'Hvala ti, Gospodine, za Benjamina.' Oprostite sebi sve ono za što se optužujete, jer vam je Bog već oprostio i obavio vas svojim mirom. Neka vas Gospodin zagrli svojim mirom, neka vas čuva u svakoj oluji, i neka vas podsjeti da je ljubav jača od smrti. Mirno spavaj, dragi naš Benjamine Đại Dương. Tvoj let je završen u svjetlu, a tvoja ljubav ostaje zauvijek s nama.