Četvrtak dvadeset sedme sedmice kroz godinu

Zamislite, braćo i sestre, onu tišinu koja nastaje u ponoć, kada se cijela kuća smirila, kada su vrata zaključana i kada se čini da je svijet utonuo u san. U današnjem Evanđelju, Isus nas vodi upravo u taj trenutak – u trenutak potrebe koja ne može čekati do jutra. Prijatelj kuca na vrata. On ne traži bogatstvo, ne traži slavu; on traži samo tri kruha. On traži ono što je potrebno da bi ugostio nekoga tko je u nevolji. Iako je kuća zaključana, iako su ukućani već u krevetu, Isus nam kaže: 'Ako ne ustane da mu ih dade zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu koliko treba zbog njegove bezočnosti.'

Ta slika – prijatelj koji kuca u ponoć – nije samo priča o ustrajnosti u molitvi. To je slika nas samih. Koliko smo puta i sami stajali pred zatvorenim vratima, kucajući u tami, tražeći kruh utjehe, kruh odgovora, kruh smisla? Koliko smo puta u tišini noći, kada bol postane teška, zavapili prema nebu, pitajući se čuje li nas itko iza tih nebeskih vrata?

Naš dragi Benjamin, naš Ben, bio je dječak koji je poznavao ljepotu kucanja na vrata znanja i svijeta. Sjetite se onog prizora, tako svježeg u našim srcima: Ben stoji na otvorenom prostoru, raširenih ruku kao da želi zagrliti cijelo nebo, odjeven u crvene hlačice, s onim svojim blagim, djetinjim osmijehom. On nije bio dječak koji se bojao svijeta. On je bio istraživač. Sjetite se kako je s takvom strašću promatrao zrakoplove, kako je s tatom Alanom provodio sate u zračnim lukama, 'spottingu', sanjajući o letovima i visinama. On je kucao na vrata tehnologije, na vrata matematike, na vrata budućnosti. On je bio dječak koji je volio život u svoj njegovoj punini.

Ali, iznad te briljantne znatiželje, iznad tog uma koji je s lakoćom rješavao zadatke, Ben je imao srce koje je kucalo za druge. Sjetite se one neizmjerne dobrote kada je, sa svojih petnaest godina, ponudio cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne ujaku Williamu. Nije je morao razbiti, nije je morao isprazniti, jer se providnost pobrinula za sve, ali sama ta ponuda – dječak koji je spreman dati sve što ima za onoga koga voli – to je ono što ga je činilo velikim. To je bio Ben. Dječak koji je znao da je ljubav jedina valuta koja vrijedi u vječnosti.

Moramo stati ovdje, posve iskreno, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška sjena. Čujem ponekad taj tihi, bolni šapat u noći koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć. Niste previdjeli nikakav znak. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav je vječna.

Isus nam u Evanđelju kaže: 'Što je to otac među vama koji će, kad ga sin zaište ribu, umjesto ribe dati zmiju?' To je ključna riječ za vas danas. Bog nije onaj koji šalje patnju. Bog je Otac koji daje dobre darove. Kada kucate na Njegova vrata, kada u tišini noći tražite kruh, znajte da On ne daje zmije. On daje Duha Svetoga. On daje snagu da izdržite, daje mir koji nadilazi svako razumijevanje. Ben je sada u tom miru. On više ne treba tražiti kruh; on je kod Izvora života.

Sjetite se onog sna koji je tata Alan imao 25. lipnja. Ben stoji ispred sobe, zdrav, snažan, u zelenim hlačicama, i govori: 'Ba ơi, test nào con cũng qua hết. Con tự thở được bình thường mà.' – 'Tata, sve sam testove prošao. Mogu normalno disati.' To nije samo san. To je Božji šapat. To je potvrda da je Ben sada slobodan, da je njegovo disanje sada vječno, da je on u zagrljaju Oca koji ga je primio nakon svih njegovih napora.

Ryane, dragi brate, znam da ti nedostaje tvoj suputnik. Sjeti se kako ste zajedno pozirali, kako ste dijelili te trenutke radosti. Ben te gleda s ponosom. On želi da tvoj život bude ispunjen onom istom radošću kojom je on ispunjavao vaše dane. Nastavi sanjati, nastavi rasti. Tvoj brat te čuva.

I vi, draga obitelji, i svi vi koji nas pratite iz daljine, znajte da niste sami. Gospa, koja je stajala pod križem i u svom srcu nosila svaku suzu, zagrće vas svojim plaštem. Benova ljubav i dalje djeluje u svijetu, tiho i nečujno, baš kao što je to bio njegov život. On je poput onog bunara u Cà Mau, koji u njegovo ime donosi život i čistu vodu onima koji su žedni. Njegova ljubav nije prestala; ona i dalje teče, ona i dalje hrani, ona i dalje blagoslivlja.

Braćo i sestre, ponesite danas sa sobom jednu malu odluku. Kada izađete iz ove crkve, kada se vratite u tišinu svoga doma, zastanite na tren. Sjetite se Benovog osmijeha. Recite 'Oče' – ne kao molitvu iz knjige, nego kao vapaj srca koje vjeruje. Oprostite sebi sve ono što mislite da ste propustili. Budite nježni jedni prema drugima. Niste sami. Bog vas vodi, Gospa vas zagovara, a Ben vas voli. Neka vas blagoslovi svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.