Petak dvadeset pete sedmice kroz godinu

Zamislite, braćo i sestre, dječaka koji sjedi uz prozor zrakoplova, onim malim, okruglim prozorom koji dijeli našu zemlju od beskrajnog neba. Benjamin Vo nije samo gledao oblake; on je pratio putanje, brzinu, visinu. Za njega, svaki let bio je priča o mogućnosti, o odlasku negdje gdje je sve moguće. Sjećate se onih trenutaka kada je s ocem provodio sate u zračnim lukama, ne samo čekajući, nego upijajući svaki detalj, sanjajući o svojoj 'Con Chim Airlines'? U tim trenucima nije bilo samo riječi o strojevima. Bila je to dječja čežnja za visinama, za onim što nas nadilazi, za onim što je iznad naših ograničenih horizonta.

Danas, dok se sjećamo našeg dragog Benjamina, tri mjeseca nakon što je završio svoj zemaljski put, susrećemo se s riječima iz Knjige Propovjednika koje nam govore o vremenu. 'Sve ima svoje vrijeme', kaže Propovjednik. 'Vrijeme kad se rađa i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi i vrijeme kad se čupa.' Te riječi mogu zvučati hladno, gotovo kao presuda. Ali, ako ih pogledamo dublje, one su okvir za našu ljudsku krhkost. One nam govore da naši životi, koliko god bili kratki ili dugi, imaju svoje mjesto u Božjem vječnom naumu. Ben je bio dječak koji je u svojih petnaest godina proživio toliku ljubav, toliko putovanja, toliko radosti, da se čini kao da je živio nekoliko života odjednom. On nije bio samo dječak koji je briljirao u matematici ili tehnologiji; on je bio dječak čije je srce bilo otvoreno, plodno i velikodušno.

Moramo stati i biti potpuno iskreni prije nego što bilo kome ponudimo ruku utjehe. Znam da u onim trenucima kada se sjećanje na Benov blagi osmijeh sudari s tišinom kuće, u roditeljskom srcu zna zasjesti ona najteža sjena: sumnja i samookrivljavanje. Čujem taj tihi, mučni šapat: 'Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neki znak? Jesmo li negdje pogriješili?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom i u istini Božje riječi, kažem posve jasno: niste krivi. Bolest nije kazna. Niste previdjeli nikakav znak, niste propustili nikakvu skrb. Bog ne kažnjava djecu, i Bog ne traži krivce među onima koji su ljubili savršenom, čistom, roditeljskom ljubavlju. Benjamin je bio voljen svakim otkucajem vašega srca. Vi ste bili njegovi čuvari, njegovi suputnici, njegovi najbolji prijatelji. Ako se u vašem srcu pojavi sjenka sumnje, znajte da to nije glas Božji. Bog vas ne optužuje. Otpustite taj preteški kamen koji niste dužni nositi. Niste ništa propustili. Vaša ljubav je bila i ostala njegova sigurna luka.

Sada se događa obrat. Pogledajte Evanđelje. Isus pita svoje učenike: 'Tko doista kažete da sam ja?' Petar odgovara: 'Krist, Pomazanik Božji.' Isus tada govori o patnji, o odbačenosti, o smrti, ali i o uskrsnuću. To je trenutak kada se naša ljudska bol susreće s Božjom pobjedom. Isus ne bježi od patnje; on prolazi kroz nju. On nam pokazuje da patnja nije kraj priče. Ben je bio dječak koji je, unatoč svojoj briljantnoj pameti, imao srce djeteta koje vjeruje. Sjetite se onog trenutka kada je, s petnaest godina, spontano ponudio cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne svome ujaku Williamu koji je bolovao. Nije je razbio, nije je slomio, samo je ponudio sve što je imao. U toj ponudi leži sva tajna evanđelja. On nije kalkulirao; on nije tražio sigurnost u novcu. On je tražio sigurnost u ljubavi. To je bio Ben. To je bila njegova veličina. On je u svojoj mladosti već dosegnuo onu 'punu mjeru Kristovu'.

Ryane, dragi brate, znam koliko ti nedostaje tvoj stariji brat. Znam kako je to gledati u nebo i sjetiti se svih onih zajedničkih trenutaka, igara i snova. Ben te promatra s ponosom. On želi da živiš, da se smiješ, da nastaviš sanjati s istom onom radošću kojom je on prolazio ovim svijetom. Njegova ljubav nije nestala; ona se preselila onamo gdje više nema suza, gdje su svi testovi položeni. On je sada u sigurnim rukama Oca, u onom nebeskom prostranstvu koje je za njega bilo pripremljeno. On te voli, Ryane, i ta ljubav te prati kao tiha, nevidljiva podrška u svakom tvom koraku. Sjeti se kako ste se smijali, kako ste dijelili te male trenutke radosti – to je tvoja snaga. To je tvoj štit.

A to se prelijeva i na sve vas koji ste ovdje, i na sve koji nas prate iz daljine – na roditelje koji nose teške križeve, na djecu koja trpe. Bog vas vidi. Gospa, koja je pod križem stajala u tišini, stoji uz svakoga tko plače nad svojim djetetom. Niste sami. Benova ljubav i dalje živi u svakom tihom djelu milosrđa, u svakoj ispruženoj ruci prema potrebitima, u čistoj vodi onog bunara u dalekom Vijetnamu koji nosi spomen na njegov život. On nastavlja darovati, jer prava ljubav ne umire. On nastavlja biti 'Con Chim', ona ptica koja leti u Božjem nebu, slobodna od svake boli, ispunjena svjetlošću uskrsnuća.

Propovjednik nam kaže da je Bog 'u njihova srca stavio vječnost'. To je ono što osjećate kada pomislite na Bena. To je razlog zašto bol ne prestaje – jer je ljubav bila vječna, jer je Benjamin bio dar vječnosti u vašim životima. Ne pokušavajte shvatiti zašto je vrijeme bilo takvo kakvo jest. Umjesto toga, zahvalite za vrijeme koje ste imali. Zahvalite za svaki osmijeh, za svaku riječ, za svaki zrakoplov koji ste zajedno gledali.

Što možete ponijeti sa sobom kada danas izađete kroz ova vrata? Nemojte nositi teret tuge kao da je jedino što vam je preostalo. Ponesite jednu malu, jednostavnu odluku: budite danas nježni prema samima sebi. Kada dođete kući, sjetite se njegovog blagog osmijeha i recite u tišini svoga srca: 'Hvala ti, Gospodine, za Benjamina.' Oprostite sebi sve ono za što se optužujete, jer vam je Bog već oprostio i obavio vas svojim mirom. Neka vas Gospodin zagrli svojim mirom, neka vas čuva u svakoj oluji, i neka vas podsjeti da je ljubav jača od smrti. Mirno spavaj, dragi naš Benjamine Đại Dương. Tvoj let je završen u svjetlu, a tvoja ljubav ostaje zauvijek s nama. Amen.