Utorak dvadeset devete sedmice kroz godinu

Ponekad, dok hodamo kroz dan, uhvatimo sebe kako gledamo u nebo, prateći putanju aviona koji tiho reže oblake. U tom trenutku, svijet na tren utihne. Sjetimo se tada Benjamina. Sjetimo se kako je on, sa svojih petnaest godina, gledao u te iste strojeve ne samo kao u komade metala, već kao u ostvarenje snova, kao u mostove koji povezuju ljude i mjesta. Ben je imao tu rijetku sposobnost da u svemu što je dotaknuo – bilo da je riječ o linijama koda u njegovom repozitoriju ili o obrisima Boeinga 737 – traži smisao, ljepotu i red. Gledati u nebo s Benjaminom značilo je gledati u mogućnost budućnosti.

Sveti Pavao nam danas u Poslanici Efežanima govori o nečemu što nam je svima potrebno čuti: 'Vi koji ste nekoć bili daleko, po krvi ste Kristovoj postali blizu.' Pavao koristi sliku zida – zida neprijateljstva koji je razdvajao ljude – i kaže nam da je Krist taj zid srušio svojim tijelom. On je postao naša poveznica. Razmislite o tome: Bog ne želi da budemo stranci. On želi da budemo ukućani, članovi obitelji, građani nebeskog kraljevstva. Ta slika 'doma' koju Pavao spominje, gdje je Krist zaglavni kamen koji drži cijelu strukturu na okupu, duboko odjekuje u našim srcima dok mislimo na Benjamina. On je sada dio tog vječnog doma. On je u onom prostranstvu gdje više nema 'daleko', gdje su svi naši voljeni, svi naši snovi i sve naše čežnje okupljeni oko onoga koji je Mir.

Moramo zastati ovdje, posve iskreno, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Znamo da postoje noći kada tišina postaje preglasna, kada se u srcu pojavi onaj tihi, bolni šapat koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo? Je li postojalo nešto što smo propustili vidjeti?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

Isus nam u Evanđelju po Luci daje sliku budnosti: 'Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene.' On nas poziva da budemo kao sluge koje čekaju svoga gospodara. Zamislite tu scenu: Gospodar se vraća, a umjesto da sluge služe njemu, on sam se opasuje, postavlja ih za stol i služi im. To je Bog kakvoga nam Isus otkriva. Bog koji ne traži da ga mi održavamo, već Bog koji nas želi nahraniti, odmoriti i utješiti. To je onaj isti Bog koji je sada domaćin na gozbi gdje je naš Benjamin. On ga ne samo prima, on ga hrani, on ga tješi, on ga drži u svome zagrljaju. Ben je, u svojoj mladosti, već bio poput sluge koji je bio spreman. Sjetite se one njegove nevine, a tako snažne ponude da svoju cijelu kasicu-prasicu dâ za ujaka Williama. Nije bilo važno što ona nikada nije razbijena, što novac nije bio potreban. Važna je bila ta nutrina, ta dječja spremnost da se sve što imaš stavi na oltar ljubavi. To je srce koje je uvijek bilo 'opasano i budno'.

Ben je bio dječak koji je volio život. Sjetite se njegovih osmijeha, onih trenutaka kada je s vama, mama i tata, stajao pred Brandenburg vratima ili kada je s Ryanom radio superherojske poze u dvorištu. To je bila njegova svjetiljka – njegova radost, njegova radoznalost, njegova spremnost da pokuša, da padne i da ponovno ustane. On je danas ta svjetiljka koja svijetli u vječnosti. Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, snove i one posebne trenutke bratske ljubavi – sjeti se da te tvoj brat gleda. On te ne gleda iz prošlosti; on te gleda iz vječnosti. On želi da tvoj život bude ispunjen hrabrošću. Kad god pogledaš u nebo i vidiš avion kako leti, sjeti se da je Ben dio tvoga života, dio tvoje snage. Nastavi sanjati, nastavi biti onaj divni dječak kakav jesi, jer tvoj brat živi u tvojim djelima ljubavi, u tvom osmijehu, u tvom rastu. Vi ste braća u Kristu, zauvijek.

Znam da je teško. Znam da su dani dugi i da se ponekad čini kao da hodate kroz pustinju. Ali sjetite se psalma kojeg smo danas molili: 'Gospodin navješćuje mir narodu svome.' Mir nije odsutnost boli; mir je prisutnost Božja usred te boli. To je ono što vam Bog danas nudi. On ne traži od vas da prestanete tugovati, jer suze su jezik ljubavi. On samo traži da mu dopustite da bude s vama u toj tuzi. Kao što je onaj bunar u Cà Mau, izgrađen u Benovo ime, postao izvor žive vode za zajednicu koja je bila žedna, tako i vaša ljubav danas postaje izvor utjehe za mnoge druge. Svako vaše djelo dobrote, svaka suza koju ste pretvorili u molitvu, postaje dio te 'žive vode' koja teče svijetom. Benova ljubav nije nestala; ona je samo prešla u vječnost, čuvajući vas iznutra.

Dragi tata Alane i draga mama Thao, vaša bol je sveta jer je rođena iz ljubavi. Ne bojte se te boli; ona je samo dokaz koliko ste voljeli i koliko ste bili voljeni. Bog se sjeća svakog Benovog osmijeha, svakog njegovog pitanja o tehnologiji, svake njegove geste nježnosti. On ne zaboravlja. On čuva sve to u svome srcu, i jednog dana, u vječnosti, sve će vam to biti vraćeno, umnoženo Božjom radošću. Ben je bio vaš dar, a sada je dar cijeloj Crkvi, cijelom svijetu, kao netko tko nas podsjeća da ljubav nikada ne prestaje.

Zato, kada danas izađete iz ovog prostora, ponesite sa sobom ovu jednu misao: Bog je vjeran. On vas nije napustio. Ben je kod kuće. Budite nježni prema sebi. Dopustite si da budete utješeni. Hodajte u svjetlosti, znajući da ste zauvijek povezani u onom istom Savezu kojega se Gospodin vječno sjeća. Neka vas Njegov mir, koji nadilazi svako razumijevanje, ispuni i vodi kroz svaki dan koji je pred vama. Imajte hrabrosti živjeti, jer ljubav koju ste dali nikada ne umire, ona samo postaje vječna. Neka vas u tom hodu prati zagovor onih koji su već stigli na cilj, gdje nema suza, samo vječni susret. Amen.