Utorak dvadeset devete godine kroz godinu

Sjećate li se one slike Benjamina, kako stoji pod širokim, oblačnim nebom, onako opušten u crvenim hlačama i crnoj majici, s onim prepoznatljivim znakom mira podignutim prema nebu? U tom trenutku, dok ga vjetar lagano dodiruje, nema žurbe, nema brige, samo dječak koji je miran u svojoj koži. Taj isti Benjamin Vo, čiji je um bio brz poput procesora u oblaku, znao je u trenucima odmora biti posve jednostavan, posve prisutan. Gledajući tu sliku, ne vidimo samo dječaka na izletu; vidimo dušu koja je, unatoč svojoj briljantnosti i svijetu tehnologije koji je tako strastveno istraživao, uvijek imala vremena za jednostavnu radost.

Sveti Pavao nam danas u poslanici Efežanima govori nešto što nam je prijeko potrebno čuti u našoj tišini. On kaže: 'Ali sada u Kristu Isusu vi koji nekoć bijaste daleko, postadoste blizu po krvi Kristovoj.' Pavao govori o rušenju zida, o onoj 'pregradi razdvojnici' koja nas dijeli od Boga, od mira, od onih koje volimo. Često se čini da je smrt upravo ta pregrada. Čini se kao da je Ben na jednoj strani, a mi na drugoj, i da je zid previsok. Ali Pavao nam ne govori o zidu koji stoji; on govori o zidu koji je srušen. Krist je naša mir. On je taj koji je u svome tijelu pomirio oba svijeta, nebeski i zemaljski.

Moramo, međutim, zastati i priznati istinu prije nego što potražimo utjehu. Četiri mjeseca su prošla od onog trinaestog lipnja, a tišina u kući ponekad zna biti glasnija od bilo koje buke. Dragi Alane, draga Thao, znam da u onim trenucima kada se sjećanja vraćaju – možda kad vidite njegovu tipkovnicu, ili kad Ryan prolazi pokraj mjesta gdje ste se zajedno smijali – osjećate teret koji se ne može mjeriti. Ponekad se u toj tišini uvuče onaj tihi, bolni šapat: jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neki znak? Želim vam danas, pred ovim oltarom, reći istinu koja mora prodrijeti dublje od svake boli: Niste krivi. Posve ste nedužni. Bolest nikada nije bila kazna, nikada nije bila posljedica ičega što ste vi učinili ili propustili u svojoj brizi. Neke oluje u ljudski život ulaze posve neočekivano, mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti. Vi ste voljeli Bena savršenom, predanom roditeljskom ljubavlju; Bog vas zbog toga ne optužuje, već vas gleda s neizrecivom nježnošću i skida taj teški kamen s vaših ramena. Možete slobodno tugovati, bez sjene krivnje, jer vaša je ljubav bila čista i Bog ju je primio u svoje ruke.

I upravo tu, u toj pukotini naše ljudske nemoći, događa se evanđeoski preokret. Isus nam u današnjem Evanđelju kaže: 'Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene.' On nas poziva na budnost, ali ne na budnost straha. On govori o sluzi koji čeka svoga gospodara koji se vraća sa svadbe. I pazite što se događa: 'Amen, kažem vam, opasat će se, posjesti ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih.' Zamislite to. Gospodar postaje sluga. Bog, koji je stvorio svemir, koji poznaje svaki atom i svaku liniju koda koju je Ben napisao, sada čeka. On ne dolazi suditi; on dolazi posluživati. On dolazi s mirom.

Ben je bio dječak koji je razumio taj mir. Sjetite se one njegove spremnosti da ponudi sve što ima, onu svoju kasicu za strica Williama. Nije to bila samo dječja gesta; to je bila potvrda da je njegovo srce već bilo 'opasano' ljubavlju. On nije bio usmjeren na sebe, nego na potrebe drugih. On je već tada živio evanđelje. I sada, u onom nebeskom kraljevstvu, on nije izgubljen. On je u onom 'domaćinstvu Božjem' o kojem Pavao govori, gdje smo svi mi 'ukrajem građani sa svetima i ukućani Božji'. Ben je već ukućanin. On čeka vas, baš kao što je sluga čekao svoga gospodara, ali sada je on taj koji vas dočekuje s onim svojim blagim osmijehom, s onom djetinjom radošću koju je dijelio na aerodromima svijeta.

Ryan, dragi brate, ti koji nosiš uspomenu na svoga brata, znaj da tvoj suigrač nije nestao. On je dio tvoje snage. Kada osjetiš da ti je teško, kada ti nedostaje onaj zajednički smijeh ili razgovor o avionima, sjeti se da je Ben tu, u Božjoj prisutnosti, navijajući za tebe. Budi hrabar, kao što je on bio hrabar na badmintonu, kao što je bio hrabar u svojoj borbi. Tvoj život je nastavak njegove ljubavi.

Što ćemo dakle ponijeti iz ove Riječi kada kročimo natrag u vrevu svakodnevice? Ponesite jednu posve jednostavnu, tihu misao: niste sami. Kada vas sutra ujutro preplavi val sjećanja, kada ugledate njegovu sliku ili osjetite miris jutra, zastanite na tren, udahnite duboko i sjetite se da je naš dragi Ben na sigurnome, u Očevu domu. Učinite danas jedno malo djelo dobrote u njegov spomen – osmijeh onomu tko je žalostan, tiha molitva za neko dijete na bolničkom krevetu, kap ljubavi darovana bez računa. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije, Majke koja je pod križem stajala u tišini i svaku riječ čuvala u srcu, zagrli i utješi. Gospodin je vaša snaga, vaša stijena i vaša neprolazna nada, danas i u vijeke vjekova. Amen.