Petak dvadeset i devetog tjedna kroz godinu

Gledamo ponekad u nebo i hvatamo znakove. Kada vjetar zapuše s juga, kažemo da će stići vrućina, a kad se oblak podigne sa zapada, znamo da dolazi kiša. Čitamo lice zemlje i neba s takvom lakoćom, mjerimo ritam vremena, pogađamo promjene prije nego što se dogode. Isus stoji pred mnoštvom u današnjem Evanđelju po Luki i pita ih nešto što para tišinu: zašto ne umijemo protumačiti sadašnje vrijeme? Zašto ne prepoznajemo ono što se upravo događa pred našim očima, u našim životima, u dubini naše ljudske krhkosti?

Pogledajte na trenutak jedan posve običan prizor, onaj u kojem petnaestogodišnji Benjamin sjedi u kuhinji s mlađim bratom Ryanom, okružen parom crvenih kliješta i parom svježih namirnica dok se priprema jednostavan obiteljski obrok. Nema tu nikakve velike svjetske pozornice, nema buke i velikih proglasa. Postoji samo miran, topao trenutak dvoje braće koji dijele isti dom, isti zrak, isti život. Ben je u svome kratkom hodu zemljom promatrao svijet s onom rijetkom, zapanjujućom dubinom – umom koji je rješavao složene računalne strukture, ali s osmijehom koji je tražio samo blizinu onih koje je volio. Gledajući ga tako, u toj tihoj kuhinjskoj svakodnevici, vidimo dječaka čiji je život bio poput dobro složene poruke, poslane u pravo vrijeme.

A onda nam Sveti Pavao u poslanici Efežanima donosi onaj temeljni poziv, onaj krov pod kojim svi mi živimo i dišemo. Pavao kaže: „Pozivam vas da živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Svu poniznost i blagost, s strpljivošću podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha s vezom mira.“ Pavao ne traži od nas nadljudske snage. On traži poniznost. Traži blagost. Traži da jedni druge nosimo onda kada je put strm i kada nam koraci postaju teški. Ta rečenica – podnositi jedni druge u ljubavi – nije tek ukras na stranici pisma. To je stvarni opis onoga što znači ljubiti u ovome svijetu, u obitelji koja je iskusila neizrecivu prazninu, u kući u kojoj se glasovi sjećanja miješaju sa suzama.

Moramo zastati i izgovoriti pravu istinu prije nego što potražimo utjehu, jer tuga ne nestaje od praznih riječi. Prošla su otprilike četiri mjeseca otkako je naš dragi Ben otišao u vječnost, a tišina u sobi, zvuk njegovih koraka koji se više ne čuju na hodniku, i dalje pritišću srce. Dragi Alane, draga Thao, znam da u onim trenucima kada umor pritisne kapke prije zore, kada se sjećanje na Benov glas miješa s tihom molitvom, u vašim dušama znaju proviriti oni preteški tereti. Ponekad se u tišini uvuče onaj tihi, bolni šapat: jesmo li mogli učiniti više, jesmo li previdjeli neki znak, je li se to moglo spriječiti? Želim vam danas, pred ovim oltarom, reći istinu koja mora prodrijeti dublje od svake boli: Niste krivi. Posve ste nedužni pred ovim križem. Bolest nikada nije bila kazna, nikada nije bila posljedica ičega što ste vi učinili ili propustili u svojoj brizi. Neke oluje u ljudski život ulaze posve neočekivano, mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti. Vi ste voljeli Bena savršenom, predanom roditeljskom ljubavlju; Bog vas zbog toga ne optužuje, već vas gleda s neizrecivom nježnošću i skida taj teški kamen s vaših ramena. Možete slobodno tugovati, bez sjene krivnje, jer vaša je ljubav bila čista i Bog ju je primio u svoje ruke.

I upravo tu, u toj pukotini naše ljudske nemoći, Isus nam u današnjem Evanđelju daje sliku koja nas poziva na mir. Govori o onome tko ide sa svojim protivnikom pred suca i poziva ga: „Pאָkraj truda nastoj da se s njim nagodiš na putu...“ Isus ne poziva na borbu do istrebljenja; on poziva na pomirbu, na smirivanje srca prije nego što nas tereti shrabruju. On želi da pustimo ono što nas muči, da ne nosimo sami težinu sudova koje nismo dužni izricati. Ben je bio dječak koji je razumio tu nesebičnost. Sjetite se onoga trenutka kada je, s petnaest godina, posve uništeno i bez ikakve zadrške rekao roditeljima da je spreman dati cijelu svoju ušteđevinu iz kasice da pomogne stricu Williamu koji je pretrpio udar. Nije ju razbio, nije je morao isprazniti jer pomoć već bijaše tu, ali sama ponuda – dječak koji je želio predati sve što je imao za drugoga – pokazuje kakvo je srce kucalo u njegovim grudima. To je bilo srce koje nije držalo za sebe ni ono malo što je posjedovalo.

Sada Ben stoji u onom vječnom svjetlu, dio onoga naroda iz psalma koji „loni vidjeti lice tvoje, Gospodine“. On ne treba više zemaljske karte ni nacrte svojih zrakoplova za 'Con Chim Airlines', o kojima je s toliko radosti i gigota pričao tami i svjetlu svoga doma. On sada gleda s nebeskih visina, življi i zdraviji nego ikada prije. Ryan, dragi brate, ti koji dijeliš uspomene na svako putovanje, na svaki smijeh i svaki zajednički trenutak, znaj da tvoj brat nije nestao. On je tu, u tišini tvoga srca, bodreći te da koračaš dalje s hrabrošću. Budi ponosan na njega, jer ljubav koju ste dijelili ne umire s rastankom.

Govorim vama koji slušate u ovoj tišini – roditeljima koji nose nevidljive rane, djeci koja trpe, svakome tko se u ovoj noći osjeća usamljeno i slomljeno. Isus vas vidi. On ne važe vaše grijehe, on ne broji vaše padove; on vam pruža probodene ruke. Benov život, iako kratak, ostavio je trag koji grije mnoga srca – baš kao što onaj čisti zdenac podignut u njegovo ime u dalekom vijetnamskom selu napaja žedne, tako i njegova ljubav nastavlja teći u tišini ovoga svijeta.

Ponesite iz ove Riječi jednu malu, jasnu misao kad izađete kroza vrata: niste sami. Kada vas sutra ujutro preplavi sjećanje, udahnite duboko i sjetite se da je naš dragi Ben na sigurnome, u Očevu domu. Učinite danas jedno malo djelo dobrote u njegov spomen – osmijeh onomu tko je žalostan, tiha molitva za neko dijete na bolničkom krevetu, ljubav darovana bez računa. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije, Majke koja je u tišini čuvala svaku riječ u svom srcu, zagrli i utješi. Gospodin je vaša snaga, vaša stijena i vaša neprolazna nada, danas i u vijeke vjekova. Amen.