Spomendan svete Franje Ksaverske Cabrini, djevice

Sjećate li se onih trenutaka kada se obitelj okupi oko stola, a zrak je ispunjen nečim što se ne može kupiti – onim tihim, nepogrešivim osjećajem pripadnosti? Gledam fotografiju našeg Benjamina, dječaka koji je u svome kratkom životu uspio dotaknuti svijet svojom radoznalošću, svojim snovima o 'Con Chim Airlinesu' i onim briljantnim, analitičkim umom koji je, poput njegova oca, neumorno tražio smisao u kodovima i oblacima. Na toj slici, on sjedi usred obiteljske topline, okružen onima koji ga ljude najviše na svijetu. U tom trenutku, sve je bilo na svome mjestu. Nije bilo straha od sutra, nije bilo sjena koje bi zaklonile sunce. Bio je to život u svojoj najčišćoj, najjednostavnijoj formi. Sveti Pavao u današnjem čitanju piše izabranoj gospođi: 'Radovao sam se veoma što sam našao među tvojom djecom one koji hode u istini.' To je ono što danas želimo prepoznati: hod u istini. Ne istini koja je hladna činjenica, već istini koja je osoba – Isus Krist.

Moramo, međutim, stati i pogledati istini u oči. Prošlo je pet mjeseci od onog lipanjskog dana kada je naš Ben pošao Ocu. Tuga nije apstraktna riječ iz knjige koju čitamo na ambonu. Ona je ovdje. Ona je ona neobjašnjiva tišina u hodniku, ona je prazna stolica za obiteljskim stolom, ona je onaj jutarnji trenutak kada se probudite i na tren zaboravite, a onda vas stvarnost udari posve neočekivano. Dragi Alane, draga Thao, znam da postoje trenuci kada vas sjećanje na njegov glas, na njegovu toplinu ili na one bezbrojne trenutke kada je s takvim povjerenjem gledao u vas pogodi poput vala koji lomi prsa. Možda se u tišini noći opet prikrade ono teško, muklo pitanje: jesmo li mogli učiniti više, jesmo li nešto propustili u brizi za njega? Želim vam danas, pred ovim oltarom i pred licem živoga Boga, reći istinu koja mora oprati svaku kap gorčine do samoga korijena: Niste krivi. Posve ste nedužni pred ovim križem. Bolest nikada nije bila kazna, niti je ikada bila posljedica ičega što ste učinili ili propustili u svojoj brizi. Neke oluje u ljudski život ulaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti; ni jedna budnost na svijetu ne bi ih mogla zaustaviti. Vi ste voljeli Benjamina savršenom, predanom ljubavlju; Bog vas zbog toga ne optužuje, već s neizrecivom nježnošću skida taj teški, nepravedni kamen s vaših ramena. Možete slobodno tugovati, bez sjene krivice, jer vaša je ljubav bila čista i Bog ju je primio kao najljepši dar. Niste zakazali. Niste ništa propustili. Bog ne traži od vas savršenstvo, već samo vaše slomljeno, ali vjerno srce.

U današnjem evanđelju Isus nas upozorava na dane koji dolaze, na dane kada će se sve činiti kao u vrijeme Noe ili Lota – ljudi jedu, piju, kupuju, grade, zaboravljajući da je život prolazan. 'Sjetite se Lotove žene', kaže nam Gospodin. Zašto nas poziva da se sjetimo? Zato što je ona gledala unatrag, vezana za ono što je ostavila, nesposobna prihvatiti novi život koji joj je Bog nudio. To je zamka u koju svi upadamo kada nas tuga shrva. Gledamo unatrag, u ono što je bilo, u ono što je moglo biti, i postajemo poput kamena, nepomični u svojoj boli. Isus nas poziva na suprotno: 'Tko bude nastojao sačuvati život svoj, izgubit će ga; a tko ga izgubi, oživit će ga.' To je paradoks ljubavi. Ben je izgubio svoj život ovdje, ali ga je našao u Bogu. On ne gleda unatrag. On je sada u vječnosti, u onoj punini koju je naslućivao dok je kao dječak promatrao nebo i sanjao o letovima. On je stigao na odredište koje je mnogo veće od bilo koje zračne luke na ovoj zemlji.

Sjetite se one slike Bena koji je, unatoč svojoj mladosti, imao srce koje je željelo dati sve. Kada je htio darovati cijelu svoju ušteđevinu za strica Williama, to nije bila samo dječja gesta. To je bio odraz Božje logike – logike darivanja. On nije tražio da ga se hvali, nije tražio priznanje. On je jednostavno volio. Ta ljubav nije nestala. Ona je sada dio nebeske gozbe. Ryan, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, snove i onaj tihi bratski smijeh, pogledaj prema gore. Tvoj brat nije nestao u ništavilu. On je sada tvoj zagovornik. Nemoj se bojati koračati dalje, sanjati, živjeti punim plućima, jer u tvome srcu kuca dio te iste radosti. Ben te promatra s ponosom i želi da tvoj život bude ispunjen svjetlošću i hrabrošću. Ti si njegov brat, i ta veza ne poznaje granicu smrti. Kad god pogledaš u nebo i vidiš avion kako prolazi, kad god se sjetiš onih zajedničkih trenutaka, znaj da je to Benov pozdrav tebi. On je tu, u tišini tvoje molitve, u tvome sjećanju, u tvojoj budućnosti. On te voli, Ryan, i ta ljubav je jača od bilo koje udaljenosti.

I vama koji nas pratite u ovoj tišini – roditeljima koji nosite nevidljive rane, djeci koja trpe, svakome tko se večeras pita kako dalje pod teretom gubitka – poručujemo: niste sami. Bog vas drži u svojim dlanovima. Baš kao što onaj čisti zdenac podignut u Benovo ime u dalekom vijetnamskom selu donosi hladnu, životvornu vodu žednima, tako i njegova dobrota nastavlja teći ovim svijetom kroz svaku vašu suzu pretvorenu u molitvu. Lomeći kruh sjećanja, znajte da ljubav nikada ne umire. Ona se samo mijenja, ona se pročišćava, ona postaje dio vječnosti. Ben je sada u 'kući Očevoj', gdje više nema boli, gdje je sve ispunjeno svjetlošću koju je on tako volio gledati na nebu. On je onaj dječak koji je gledao u horizont, a sada gleda u lice svoga Stvoritelja.

Zato vas pozivam: danas, kada izađete iz ove crkve, ne nosite sa sobom tugu kao jedini teret. Nosite sa sobom mir. Nosite sa sobom spoznaju da je Ben na sigurnome, u Očevu zagrljaju, slobodan od svake boli, slobodan od svakog 'zašto'. Učinite danas jedno maleno, posve sakriveno djelo ljubavi u njegov spomen – pomozite nekome tko je umoran, osmjehnite se djetetu koje plače, recite dobru riječ onome tko je sam. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije, naše nebeske Majke koja je stajala pod križem i zna svaku bol srca, zagrli i zaštiti. Ona vas vodi k svome Sinu, u čijim je rukama naš Ben pronašao svoj vječni dom, danas i u vijeke vjekova. Amen.