Četvrtak tridesetog tjedna kroz godinu

Zamislite na trenutak jednu sliku iz obiteljskog albuma: Benjamin stoji na obali rijeke u Lourdesu, ruka mu je čvrsto, zaštitnički položena na Ryanovo rame, dok iza njih bazilika ponosno prkosi vremenu. On je dječak od četrnaest godina, a u njegovu pogledu nema ni traga strahu, samo ona mirna, gotovo odrasla sigurnost nekoga tko zna da je na svetom tlu. Taj isti dječak, koji je s takvom lakoćom razumijevao složene AWS sustave i sanjao o svojoj 'Con Chim Airlines', u tom je trenutku bio samo brat. Bio je zaštitnik. Bio je onaj koji je znao da biti dio obitelji znači stajati zajedno, rame uz rame, pred ljepotom svijeta i pred tajnom života. Danas, dok slušamo svetog Pavla kako nas poziva da obučemo 'bojnu opremu Božju', ne možemo ne pomisliti na tu Benovu spremnost da bude hrabar, da stoji uspravno, da bude oslonac onima koje voli.

Pavao nam u poslanici Efežanima ne govori o nekakvoj apstraktnoj vojsci. On govori o stvarnom životu. 'Naša borba nije protiv krvi i tijela', kaže on, 'nego protiv poglavarstava, protiv vlasti, protiv zlih duhova.' Razmislite o tome. Koliko je puta vaš život, dragi Alane i Thao, izgledao kao ta bitka? Koliko je puta tuga, koja se uvukla u vaš dom prije četiri mjeseca, djelovala kao mračna sila koja želi ukrasti vaš mir, vašu radost, vašu vjeru? Pavao nam daje oružje: 'istinu kao pojas', 'pravednost kao oklop', 'spremnost za Evanđelje mira'. On nam govori da se ne borimo vlastitom snagom, već snagom Gospodnjom. Ben je tu snagu živio. Sjetite se onoga trenutka, tako jednostavnog i čistog, kada je petnaestogodišnji dječak, potaknut suosjećanjem prema stricu Williamu, ponudio svu svoju ušteđevinu iz kasice. Nije je razbio, nije je morao isprazniti, ali sama ponuda – dječak koji je bio spreman predati sve što ima za drugoga – bila je njegova 'bojna oprema'. Njegovo oružje nije bio mač, već srce koje je znalo voljeti bez računanja. To je ona snaga kojom se pobjeđuje tama.

Moramo, međutim, stati i pogledati istini u oči. Tuga je stvarna. Ona nije neka sjena koja će proći za dan ili dva. Ona je fizička prisutnost, težina u prsima, praznina na stolici za stolom. Znam, dragi moji, da u onim trenucima kada se tišina noći spusti na vaš dom, znaju navirati misli koje vas ne daju na miru. Ponekad se u srcu pojavi onaj tihi šapat: 'Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neki znak? Je li nešto u našoj brizi moglo promijeniti ishod?' Želim vam danas, pred ovim oltarom, reći istinu koja mora iscijeliti tu ranu do dna: Niste krivi. Posve ste nedužni pred ovim križem. Bolest nikada nije bila kazna, niti je ikada bila posljedica ičega što ste učinili ili propustili u svojoj brizi. Neke oluje u ljudski život ulaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti. Vi ste voljeli Bena savršenom, predanom roditeljskom ljubavlju; Bog vas zbog toga ne optužuje, već s neizrecivom nježnošću skida taj kamen s vaših ramena. Možete slobodno tugovati, bez sjene krivnje, jer vaša je ljubav bila čista i primljena u Božje ruke. Bog ne traži od vas savršenstvo, već samo vaše srce, slomljeno, ali vjerno. Niste zakazali. Niste ništa propustili.

U današnjem Evanđelju po Luki, Isus se suočava s prijetnjom. Herod ga želi ubiti. A Isus? Isus ne bježi. On kaže: 'Ja danas i sutra izgonim zloduhe i liječim, a treći dan završavam.' On zna svoj put. On zna da je njegova sudbina u Jeruzalemu, u rukama Očevim. I onda dolazi ona nevjerojatna slika: 'Jeruzaleme, Jeruzaleme... koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila, a vi ne htjedoste!' Isus ovdje ne govori kao sudac. On govori kao roditelj. On govori kao netko tko zna bol gubitka, tko zna bol neuzvraćene ljubavi, tko zna bol nemoći kada želiš zaštititi onoga koga voliš, a ne možeš. Isus vas danas skuplja pod svoja krila. On ne želi da nosite ovaj teret sami. On zna kako je to gledati u nebo i pitati: 'Zašto?' I baš u toj boli, on je tu. On je taj koji vas drži kada se osjećate kao da ćete pasti.

Ryan, dragi brate, ti koji si s Benom dijelio toliko toga – od onih sretnih dana u parku do tihih trenutaka kod kuće – znaj da tvoj brat nije nestao. On je sada tvoj zagovornik. Zamisli ga onako kako se smiješi, onako kako je s tobom dijelio svijet. Ta radost koju ste dijelili nije bila prolazna; ona je vječna. Ona je dio tebe. Ne boj se živjeti, ne boj se sanjati, ne boj se biti hrabar. Ben te gleda s ponosom. On želi da tvoj život bude pun, baš kao što je on želio da njegovi avioni lete visoko. Ti si dio njegove ostavštine, baš kao što je on dio tvoje budućnosti.

I vama koji slušate izdaleka, obiteljima koje nose teške križeve, roditeljima koji znaju što znači pustiti ruku djeteta prije nego što ste mislili da ćete morati: niste sami. Bog vas vidi. On čuje svaki vaš vapaj, svaku vašu suzu. Baš kao što onaj čisti zdenac u Vijetnamu, podignut u Benovo ime, donosi vodu žednima, tako i vaša ljubav, pretvorena u molitvu, donosi život mnogima. Benov život bio je poput sjemenke koja je pala u zemlju – nije nestala, nego je donijela plod koji sada hrani one koji su u potrebi. To je tajna uskrsnuća. To je tajna nade koja je jača od smrti.

Zato, kada danas izađete iz ove crkve, ne nosite sa sobom tugu kao jedini teret. Nosite sa sobom mir. Nosite sa sobom spoznaju da je Ben na sigurnome, u Očevu zagrljaju, slobodan od svake boli, slobodan od svakog 'zašto'. Učinite danas jedno malo djelo dobrote u njegov spomen – osmjehnite se nekome tko je tužan, pomozite nekome tko nosi težak teret, izgovorite riječ utjehe onome tko je usamljen. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije, Majke koja je stajala pod križem i vidjela kako joj Sin odlazi, zagrli i utješi. Ona zna put. Ona zna kako se nosi bol. Ona vas vodi k Njemu, koji je vaša stijena, vaša snaga i vaša vječna nada. Gospodin vas čuva, danas i u vijeke vjekova. Amen.