Četvrtak tridesetog tjedna kroz godinu

Zamislite na trenutak dječaka koji sjedi uz prozor zrakoplova. Gleda dolje, kroz oblake, u prostranstvo svijeta koji se čini tako malim i urednim iz te visine. Naš Benjamin Vo nije samo gledao; on je analizirao, on je gradio, on je u svom mladom umu već letio linijama svoga zamišljenog 'Con Chim Airlinesa'. Taj dječak, čiji je um bio brz poput procesora i precizan poput navigacije, nosio je u sebi neku vrstu unutarnjeg kompasa koji ga je uvijek vukao prema gore, prema nebu, prema onome što je veće i ljepše od nas samih.

Danas, četiri mjeseca nakon što je naš dragi Ben završio svoj zemaljski put trinaestoga lipnja, mi stojimo pred riječima svetoga Pavla koji nam govori: 'Obucite se u svu opremu Božju da se mognete održati protiv lukavstava đavolskih.' Pavao nam ne govori o nekom vojničkom odijelu od željeza. On nam govori o istini, o pravednosti, o vjeri koja je poput štita. On nam govori o tome kako se stoji uspravno kada se čini da se zemlja pod nama ljulja.

Sjetite se, dragi moji, kako je Ben stajao. On nije bio dječak koji se bojao izazova. Bilo da je riječ o košarkaškim treninzima u njegovoj znojnoj majici, bilo o badmintonu gdje je davao sve od sebe, on je uvijek vjerovao da je 'pokušaj' ono što je najvažnije. Nije se bojao neuspjeha. On je jednostavno radio, učio i davao sebe. Sjetite se onog trenutka kada je, sa samo petnaest godina, ponudio cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne stricu Williamu nakon moždanog udara. Taj dječak nije razbio kasicu, nije je bučno praznio, niti je tražio da itko zna za njegovu ponudu. Sama spremnost da dade sve što ima za drugoga, ta čista, nepatvorena velikodušnost, bila je njegov štit. To je bila ona 'oprema Božja' o kojoj Pavao piše. Ben je već tada, u svojoj dječjoj jednostavnosti, bio obučen u pravednost.

Ali, braćo i sestre, moramo zastati i biti potpuno iskreni. Prije nego što možemo zakoračiti u svjetlost te nade, moramo priznati ono što stvarno nosimo u svojim prsima. Alane i Thao, znam da postoje dani kada se tišina u kući čini kao teški teret koji pritišće ramena. Znam da postoje jutra kada vas tuga dočeka prije nego što sunce dotakne prozore. Znam da u tim tihim satima, kada se sjećate Benovog osmijeha, njegove znatiželje, načina na koji je s takvim poštovanjem slušao tatine priče – kao da su najvažnije na svijetu – u vaše misli zna ušuljati onaj tihi, bolni šapat: 'Jesam li učinio dovoljno? Jesam li mogao nešto spriječiti? Zašto je bilo tako?'

Želim vam danas reći istinu koja vas mora osloboditi: vi niste propustili ništa. Vi niste krivi. Bolest koja je dotaknula vašega dječaka nije bila kazna, niti je došla iz bilo kakvog ljudskog propusta. Ne postoji roditeljska budnost na ovom svijetu koja je mogla zaustaviti val koji je došao izvan svakog ljudskog dosega. Bog vas ne optužuje, i vi se ne smijete optuživati. Vi ste bili Benova sigurna luka, njegov dom, njegovo sve. Ta ljubav bila je čista, potpuna i savršena. Spustite taj kamen krivnje s vaših ramena. Pustite ga. Bog vas ne gleda s prijekorom; on vas u ovoj boli grli onim istim rukama koje drže i vašega Bena. Vi ste ga voljeli onako kako Krist ljubi – potpuno, predano, ne štedeći sebe.

U današnjem Evanđelju, Isus susreće one koji mu prijete. 'Herod te hoće ubiti', kažu mu. A Isus, taj dobri Pastir, ne bježi. On odgovara: 'Ja moram nastaviti svoj put danas, sutra i prekosutra.' I onda, u trenutku koji nam slama srce, on uzvikuje: 'Jeruzaleme, Jeruzaleme... koliko li sam puta htio skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće svoje pod krila, a vi ne htjedoste!'

Vidite li tu sliku? To je slika Boga koji čezne za nama. To je Isus koji želi zaštititi, koji želi grijati, koji želi biti utočište. Benjamin je sada kod toga Pastira. On je sada pod tim krilima. On više ne mora 'pokušavati', on više ne mora 'testirati' svoje snage, on više ne mora prolaziti kroz 'testove' koji su ga toliko mučili u onom snu o kojem ste sanjali. On je sada u onom 'Banquet of Heaven', u onom nebeskom prostranstvu gdje nema više straha, gdje nema više boli, gdje je sve što je bilo slomljeno – cijelo. On se sada smije onim svojim punim, iskrenim osmijehom, onim osmijehom koji je uvijek pratio njegove priče o 'Con Chim Airlinesu'. On je slobodan.

Ryane, brate mali, znam koliko ti Ben nedostaje. Znam da su dani bez tvog starijeg brata drukčiji, da ti nedostaje njegovo društvo, vaše zajedničke igre i smijeh. Ali sjeti se da ta bratska veza ne prestaje ovdje. Ben te gleda s nebesa, raduje se svakom tvom koraku i ponosan je na tebe. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov kako mirno reže oblake, neka to bude tvoj tihi znak od Bena: 'Tu sam, Ryane. Dobro sam. Volim te.' Nastavi rasti, nastavi biti hrabar, nastavi nositi tu radost koju ste dijelili. Ti si njegov brat, i ta povezanost je vječna.

Ova služba riječi danas je poziv svima nama – roditeljima koji nose težak križ gubitka, svima koji se u tišini pitaju kamo dalje – da primimo tu snagu o kojoj Pavao govori. Naš dragi Benjamin sada je dio one 'mnogolike mudrosti Božje'. Njegov život nije bio slučajnost. On je bio dar koji se nastavlja u vječnosti. On je sada onaj koji moli za vas, koji vas čeka na kraju vašega puta, baš kao što ste ga vi čekali u onim snovima, u onim trenucima mira.

Kada danas izađete iz ovoga prostora u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom jedno jednostavno, konkretno obećanje. Kad god osjetite da je tuga preteška, zastanite na tren, udahnite duboko i recite u svom srcu: 'Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim, i ti držiš moga Bena.' Pustite da vas ta misao vodi. Niste sami na putu. Božja ruka je pružena prema vama, a zagrljaj naše nebeske Majke Marije čeka da vas utješi. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas obasja svojim licem i udijeli vam svoj vječni mir. Amen.