Ponedjeljak tridesete sedmice kroz godinu

Zamislite na trenutak dječaka koji stoji na otvorenom, raširenih ruku poput krila, dok mu vjetar mrsi kosu, a pogled mu je uprt u beskrajno plavo nebo. Sjećate se te slike, dragi moji? To je bio naš Benjamin Vo – dječak koji je u sebi nosio neku vrstu unutarnjeg uzgona, potrebu da se vine, da istraži, da razumije. Njegov um nije bio samo briljantan, on je bio poput radara koji je neprestano tražio putove prema visinama. Danas, četiri mjeseca nakon što je naš Ben završio svoj zemaljski put trinaestoga lipnja, mi slušamo riječi svetoga Pavla koji nam govori: 'Bili ste nekoć tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu. Hodite kao djeca svjetlosti.'

Ta slika – 'hoditi kao djeca svjetlosti' – nije poziv na lagan život. To je poziv na život koji je prožet onom istom nježnošću o kojoj Pavao piše: 'Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni, praštajući jedni drugima.' Benjamin je bio dječak koji je tu dobrostivost nosio u svom DNK-u. Sjetite se one njegove rijetke, a opet tako prirodne velikodušnosti kada je, sa samo petnaest godina, izrazio spremnost da daruje cijelu svoju kasicu-prasicu kako bi pomogao stricu Williamu nakon moždanog udara. On nije razbio tu kasicu, nije je ispraznio uz buku, niti je tražio priznanje. Sama ponuda, ta čista, nepatvorena dječja spremnost da dadne sve što ima za drugoga, bila je njegov najljepši potpis. To je bila njegova 'svjetlost'. On je razumio, bez puno teorije, da je život stvoren za darivanje.

Ali, braćo i sestre, moramo zastati i biti potpuno iskreni jedni s drugima. Prije nego što možemo zakoračiti u svjetlost te nade, moramo priznati ono što stvarno nosimo u svojim prsima. Alane i Thao, znam da postoje dani kada se tišina u kući čini kao teški teret koji pritišće ramena. Znam da postoje jutra kada vas tuga dočeka prije nego što sunce dotakne prozore. Znam da u tim tihim satima, kada se sjećate Benovog osmijeha ili onog sjaja u njegovim očima dok je pričao o 'Con Chim Airlines' – onoj njegovoj zamišljenoj kompaniji zbog koje bi se uvijek zakikotao – u vaše misli zna ušuljati onaj tihi, bolni šapat: 'Jesam li učinio dovoljno? Jesam li mogao nešto spriječiti? Zašto je bilo tako?'

Želim vam danas reći istinu koja vas mora osloboditi: vi niste propustili ništa. Vi niste krivi. Bolest koja je dotaknula vašega dječaka nije bila kazna, niti je došla iz bilo kakvog ljudskog propusta. Ne postoji roditeljska budnost na ovom svijetu koja je mogla zaustaviti val koji je došao izvan svakog ljudskog dosega. Bog vas ne optužuje, i vi se ne smijete optuživati. Vi ste bili Benova sigurna luka, njegov dom, njegovo sve. Ta ljubav bila je čista, potpuna i savršena. Spustite taj kamen krivnje s vaših ramena. Pustite ga. Bog vas ne gleda s prijekorom; on vas u ovoj boli grli onim istim rukama koje drže i vašega Bena.

U današnjem Evanđelju, Isus susreće ženu koja je osamnaest godina bila pognuta, 'potpuno nesposobna uspraviti se'. Zamislite tu težinu – osamnaest godina gledati samo u zemlju, osamnaest godina nositi teret koji te vuče k tlu. Kada je Isus vidi, on ne drži propovijed o trpljenju. On ne kaže: 'Strpi se još malo.' On kaže: 'Ženo, oslobođena si svoje nemoći.' I položi ruke na nju. I ona se odmah uspravi.

Vidite li taj trenutak? To je trenutak u kojem Bog prekida našu agoniju. Benjamin je sada uspravljen. On više ne nosi nikakav teret, nikakvu bolest, nikakvu tugu. On stoji uspravno u Božjoj prisutnosti, u onom 'Banquet of Heaven' o kojem smo toliko puta govorili, gdje je sve što je bilo slomljeno – cijelo. On se sada smije onim svojim punim, iskrenim osmijehom, možda čak i šali na račun svojih inženjerskih planova, dok promatra kako se vi, njegovi najmiliji, borite da ostanete uspravni.

Ryane, brate mali, znam koliko ti Ben nedostaje. Znam da su dani bez tvog starijeg brata drukčiji, da ti nedostaje njegovo društvo, vaše zajedničke igre i smijeh. Ali sjeti se da ta bratska veza ne prestaje ovdje. Ben te gleda s nebesa, raduje se svakom tvom koraku i ostaje tvoj brat navijeke. Nastavi rasti s hrabrošću, noseći u svom srcu onaj osmijeh i onu radost koju ste dijelili. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov kako mirno reže oblake, znaj da je to mali, tihi znak od Bena: 'Tu sam, Ryane. Dobro sam. Volim te.'

Ova služba riječi danas je poziv svima nama – roditeljima koji nose težak križ gubitka, svima koji se u tišini pitaju kamo dalje – da primimo tu snagu o kojoj Pavao govori. Naš dragi Benjamin sada je dio one 'mnogolike mudrosti Božje'. Njegov život nije bio slučajnost. On je bio dar koji se nastavlja u vječnosti. On je sada onaj koji moli za vas, koji vas čeka na kraju vašega puta, baš kao što ste ga vi čekali u onim snovima, u onim trenucima mira.

Kada danas izađete iz ovoga prostora u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom jedno jednostavno, konkretno obećanje. Kad god osjetite da je tuga preteška, zastanite na tren, udahnite duboko i recite u svom srcu: 'Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim, i ti držiš moga Bena.' Pustite da vas ta misao vodi. Niste sami na putu. Božja ruka je pružena prema vama, a zagrljaj naše nebeske Majke Marije čeka da vas utješi. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas obasja svojim licem i udijeli vam svoj vječni mir. Amen.