Petak dvadeset i osmog tjedna kroz godinu

Ponekad nam se čini da je život samo duga i skučena gužva u kojoj se ljudi tiskaju, svatko sa svojim brigama, svatko sa svojim koracima koji odzvanjaju na pločniku. Sjetite se onog prizora iz današnjega Evanđelja gdje se toliko ljudi tiskalo oko Isusa da su jedni druge gazili. U toj vrevi, u tom žamoru i guranju, Isus ne viče glasno na svjetini niti se gubi u metežu. On se okreće svojim učenicima i govori im o nečemu posve drugom, o skrivenim tajnama ljudskoga srca, o zrnima pšenice i o malenim vrapcima na krovu. Zamislite taj prizor… U gomili u kojoj se čini da te nitko ne primjećuje, u gužvi gdje te lako mogu pregaziti, Gospodin kaže da je svaka vlas na vašoj glavi izbrojena. Nijedan vrabac ne pada na zemlju a da Otac ne zna. I dok sjedimo ovdje, četiri mjeseca nakon što je naš dragi Benjamin dovršio svoje zemaljsko putovanje trinaestoga lipnja, ta slika malenoga vrapca u Božjoj ruci otvara nam vrata jedne dublje istine o tome tko smo i čiji smo.

Sveti Pavao u poslanici Efežanima piše: »U Kristu smo bili izabrani, predodređeni po naumu Onoga koji sve izvodi prema odluci svoje volje«. Pavlova riječ nije hladan teološki izričaj; to je sidro bačeno u olujno more. Pomislite na Benjamina. On je bio dječak koji je volio red, koji je s nevjerojatnom lakoćom slagao složene mrežne sustave i promatrao nebo s onom čistom, dječačkom strašću prema zrakoplovima. Sjećate se onih njegovih razgovora o zrakoplovstvu i njegovog razigranog osmijeha kad bi spomenuo svoju zamišljenu aviokompaniju. U njegovom umu sve je imalo svoju putanju, svoj kod, svoje mjesto. Bog ne slaže naše živote nasumce. Pavao nam govori da u njemu imamo baštinu, da smo pečatirani Duhom Svetim koji je jamstvo naše vječnosti. Ben nije nestao u nekoj hladnoj praznini; on je ušao u onaj veliki, savršeni nacrt Božje ljubavi koji je sam Bog zamislio prije postanka svijeta.

Ali, braćo i sestre, prije nego što možemo zakoračiti u to svjetlo, moramo stati i reći istinu o tuzi koja nas pritišće. Nije lako nositi prazninu. Alan i Thao, znam da postoje jutra u vašem domu koja započinju s teškom tišinom, kada tražite onaj poznati korak na stubama ili sjetite se onog toplog pozdrava kojim je Benjamin započinjao dan. Znam da u tami noći ljudsko srce postane umorno i da se u duši znaju probuditi pitanja na koja nema lakih odgovora. Ponekad se, u tišini, prikrade onaj teški, tihi teret – onaj tihi šapat koji pita jesmo li učinili sve, jesmo li nešto propustili, jesmo li mogli drukčije. Danas vam želim reći jasnu i oslobađajuću istinu: vi niste propustili ništa. Vi niste krivi. Bolest koja je zahvatila vašega dječaka nije bila kazna niti je došla iz bilo kakvog ljudskog propusta. Ne postoji roditeljska budnost na ovom svijetu koja je mogla zaustaviti val koji je došao izvan svakog ljudskog dosega. Bog vas ne optužuje, i vi se ne smijete optuživati. Vi ste bili Benjaminova sigurna luka, njegovo utočište i njegova radost. Ta ljubav bila je čista i potpuna, a savršena ljubav ne nosi krivnju. Spustite taj teški kamen s vaših ramena. Pustite ga. Bog vas ne gleda s prijekorom; on vas grli u vašoj boli, onaj isti Bog koji je držao Bena u njegovim najtežim satima.

I tu se, usred te naše ljudske krhke boli, događa evanđeoski preokret. Isus nam govori: »Ne bojte se! Vi vrijedite više od mnogo vrabaca«. Pogledajte kako Isus ne nudi brze floskule. On nas poziva da pogledamo u nebo, da se sjetimo da je Bog prisutan u svakom detalju našega postojanja. Ben je živio taj život punine unatoč svojoj kratkoj dobi. Sjetite se njegove nevjerojatne dobrote i one duboke, dječje velikodušnosti koja je izvirala iz njegova srca. Kada je s petnaest godina poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu svom stricu Williamu koji je pretrpio moždani udar, on nije pravio buku oko toga, nije razbijao tu kasicu niti je tražio hvalospjeve. On je samo ponudio sve što je imao. U toj tihoj ponudi vidimo odraz onoga tko je Benjamin bio: dječak otvorenoga srca, spreman darovati sebe onima koje voli. To je onaj miris Krista o kojem Pavao govori. Ben je naučio voljeti jer je bio ljubljen od vas, u vašem domu, za obiteljskim stolom.

Ryane, brate mali, znam koliko ti Ben nedostaje. Znam da su dani bez tvog starijeg brata drukčiji, da ti nedostaje njegovo društvo, njegovi razgovori o tehnologiji i igrama. Ali sjeti se da ta veza ne prestaje na groblju. Ben te gleda s nebesa. On je tvoj brat navijeke. Nastavi rasti, nastavi učiti, nastavi nositi onu radost koju ste dijelili dok ste gradili svoje male svjetove u dvorištu ili istraživali svijet s mamom i tatom. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov kako mirno kroči kroz oblake, znaj da je to mali podsjetnik da je Ben dobro, da je na sigurnom mjestu, slobodan od svake boli, i da te čuva s ljubavlju koja ne prolazi.

Ova služba riječi danas je poziv svima nama koji nosimo teške križeve – roditeljima koji su izgubili djecu, djeci koja pate, svima koji se osjećaju sami u tamnim noćima – da čujemo Isusove riječi: »Ne bojte se«. Niste napušteni. Bog vas poznaje po imenu. On zna svaku suzu koja je pala na vaš jastuk. On je onaj koji skuplja naše suze u svoju mješinu. Naš dragi Benjamin sada je dio nebeske gozbe, tamo gdje više nema suza ni rastanaka, pridružen onima koji su u mladosti dali svoje svjedočanstvo vjere, poput svetog Karla Acutisa. Oni zajedno zagovaraju za sve obitelji koje prolaze kroz kušnje, za liječnike i istraživače, da svijet jednom bude oslobođen ovih teških bolesti.

Kada danas izađete iz ovog prostora u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom jedno jednostavno obećanje. Kad god vas uhvati tuga, zastanite na tren, udahnite duboko i recite u svom srcu: »Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim, i ti držiš moga Bena«. Pustite da vas ta misao vodi. Niste sami na putu. Božja ruka je pružena prema vama, a zagrljaj naše nebeske Majke Marije čeka da vas utješi. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas obasja svojim licem i udijeli vam svoj vječni mir. Amen.