Petak tridesete sedmice kroz godinu

Sjećate li se onog trenutka kada dječak prvi put shvati kako stvari funkcioniraju? Ne mislim na školsko gradivo, nego na onaj trenutak kada Ben, s onim svojim bistrim, radoznalim očima, promatra svijet i želi ga razumjeti do posljednjeg vijka. Zamislite ga, onako mladog, kako sjedi uz svoga tatu, ne samo gledajući u zrakoplove, nego analizirajući njihovu strukturu, njihovu logiku, njihovu sposobnost da prkose gravitaciji. Za njega, svijet je bio poput goleme, divne slagalice koju je Bog postavio pred nas. On nije samo promatrao; on je bio dio toga. On je gradio. On je planirao. On je u svom mladom umu već letio linijama svoga zamišljenog 'Con Chim Airlinesa', a taj bi ga naziv uvijek, baš uvijek, natjerao da se zakikota onim svojim zaraznim, iskrenim smijehom.

Sveti Pavao nam danas u poslanici Filipljanima piše riječi koje kao da su pisane baš za nas, baš za ovaj trenutak, baš za Benovu obitelj: 'Uvjeren sam u ovo: Onaj koji započe u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.' Pavao govori o povjerenju. On govori o tome da naše živote ne drži u rukama slučajnost, niti ih prekida nekakva pogreška. Mi smo dio jednog većeg 'dobrog djela' koje je Bog počeo, a koje se ne završava ovdje, u našem ograničenom vremenu, nego se nastavlja u vječnosti. Pavao kaže: 'Držim vas u srcu.' To je ono što danas osjećamo. Držimo Bena u srcu. Držimo jedni druge u srcu.

Ali, braćo i sestre, moramo biti pošteni. Prije nego što možemo govoriti o vječnosti, moramo priznati težinu sadašnjosti. Znam da postoje dani, četiri mjeseca nakon tog trinaestog lipnja, kada se tišina u kući čini poput planine koju treba pomaknuti. Znam da postoje jutra kada vas sjećanje na njegovu znatiželju, na način na koji je s takvim poštovanjem slušao tatine priče – kao da su najvažnije na svijetu – pogodi poput iznenadnog vala. Možda se u tim tihim satima, kada gledate njegove stvari ili razmišljate o svemu što je još mogao učiniti, u vaše misli ušulja onaj tihi, bolni šapat: 'Zašto? Jesam li mogao nešto učiniti? Jesam li nešto propustio?'

Želim vam danas reći istinu koja vas mora osloboditi, istinu koju nam Isus pokazuje u današnjem Evanđelju. Isus ulazi u kuću farizeja na subotu. Pred njim je čovjek koji boluje od vodene bolesti. Isus postavlja pitanje: 'Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?' Oni šute. Oni se boje pravila, boje se onoga što će ljudi reći, boje se samoga života. A Isus? Isus ne čeka. On uzima čovjeka i liječi ga. On ga oslobađa. A onda kaže nešto što nam svima treba odzvanjati u ušima: 'Tko od vas, ako mu sin ili vol padne u bunar, neće ga odmah izvući?'

Vidite, bolest, patnja, taj teški križ koji je vaš dječak nosio – to nikada nije bila kazna. To nikada nije bilo rezultat nekog vašeg propusta. Bog ne šalje bolest. Bog ne mjeri našu ljubav prema tome koliko smo 'budni' ili koliko smo 'učinili'. Nema te roditeljske budnosti na ovom svijetu koja je mogla spriječiti ono što se dogodilo. To je bila tragedija koja je došla izvan svakog ljudskog dosega, izvan svake kontrole. Vi niste krivi. Čujte me dobro: vi niste krivi. Bog vas ne optužuje, i vi se morate prestati optuživati. Vi ste bili Benova sigurna luka. Vi ste ga ljubili onako kako Krist ljubi – potpuno, predano, bez zadrške. Spustite taj kamen krivnje. On nije vaš. On nikada nije bio vaš.

Ben je bio dječak koji je razumio srce. Sjetite se one njegove spremnosti da ponudi cijelu svoju kasicu-prasicu za strica Williama. On to nije učinio da bi se hvalio; on to nije učinio da bi netko vidio njegovu dobrotu. On je jednostavno želio pomoći. To je bila njegova narav. On je bio dječak koji je u sebi nosio neku vrstu božanske logike – logike davanja. A sada, on je u onom 'Banquet of Heaven', u onom nebeskom prostranstvu gdje nema više 'testova', gdje nema više boli, gdje je sve što je bilo slomljeno – cijelo. On se sada smije onim svojim punim osmijehom, možda gledajući nas s visine, s onom istom radošću s kojom je promatrao zrakoplove u svakom gradu koji ste posjetili.

Ryane, brate mali, znam da su dani bez Bena drukčiji. Znam da ti nedostaje tvoj najbolji prijatelj. Ali sjeti se da ta veza ne prestaje. Ben te gleda. On te bodri. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov, neka to bude tvoj tihi znak od njega: 'Tu sam, Ryane. Dobro sam. Volim te.' Nastavi biti hrabar, nastavi rasti, nastavi nositi tu radost koju ste dijelili. Ti si njegov brat, i ta povezanost je vječna.

Ovo je poziv svima nama – roditeljima koji nose težak križ, svima koji se u tišini pitaju kamo dalje – da primimo tu snagu o kojoj Pavao govori. 'Neka vaša ljubav raste sve više', piše on. Ta ljubav koju ste imali prema Benu, ta ljubav koju još uvijek imate, nije nestala. Ona je postala dio vas, dio vaše duše, dio vaše vjere. Ona je sada most prema vječnosti.

Kada danas izađete iz ovoga prostora u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom jedno jednostavno, konkretno obećanje. Kad god osjetite da je tuga preteška, zastanite na tren, udahnite duboko i recite u svom srcu: 'Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim, i ti držiš moga Bena.' Neka vas zagrljaj naše nebeske Majke Marije utješi u svakom suznom jutru. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas obasja svojim licem i udijeli vam svoj vječni mir. Amen.