Blagdan svetih Šimuna i Jude, apostola

Zamislite na trenutak noćnu tišinu na gori, onu duboku, nepomućenu tihu samoću u kojoj Isus provodi sate u razgovoru sa svojim Ocem. Sveti Luka nam danas otvara prozor u tu noć, pokazujući nam Učitelja kako izmolitve izranja u novi dan, birajući one s kojima će dijeliti put, prašinu i teret svijeta. Među njima su Šimun i Juda, obični ljudi, čija imena u Evanđelju ne zvone nekom zemaljskom slavom, nego jednostavnom vjernošću. Oni su pozvani ne zato što su bili savršeni ili jaki, nego zato što su dopustili da ih Isus pogleda i pozove poimence. Ta slika – Isus koji provodi cijelu noć u molitvi prije nego što će izgovoriti njihova imena – otkriva nam nešto temeljito o tome kako Bog gradi svoju kuću. On ne baca kocke slučajno; on svakoga od nas doziva iz tišine svoga srca.

Sveti Pavao nam u poslanici Efežanima daje drugu stranu te iste građevine, govoreći nam o hramu koji se raste i drži zajedno. Pavao koristi sliku kamena temeljca, apostola i proroka, te samoga Krista kao glave ugla, ali nam odmah govori da smo i mi živo ugrađeni u tu građevinu. Gledajući na našega dragog Benjamina Voa, čije su oči uvijek trarile znatiželjom, čiji je um s lakoćom hvatao složene tokove tehnologije i visine nebeskih prostranstava, mi vidimo dječaka čiji je život bio poput precizno ugrađenog kamena u tu nebesku strukturu. Ben je bio dječak koji je volio red, koji je razumio kako se stvari grade – od onih njegovih zamišljenih linija 'Con Chim Airlinesa' do toplih razgovora s tatom o zrakoplovima i svemiru. Njegov mladi život, završen onoga trinaestoga lipnja prije četiri mjeseca, nije bio rušenje zgrade, nego dovršetak jednog prelijepog dijela Božje građevine.

Alane i Thao, znam da u tišini ovoga dana, dok slušate o apostolima i temeljima, vaše misli odlaze onom stolu gdje nedostaje jedna stolica. Znam da postoje trenuci kada vas sjećanje na njegov osmijeh, na način na koji bi se zakikotao kad bi pričao o svojim planovima, pogodi poput iznenadnog udara vjetra. Možda se pitate u tim dugim satima: 'Zašto je temeljem povučen netko tako mlad, netko s toliko svjetlosti u očima?' Želim vam danas reći nešto posve jednostavno, bez ikakvih teških teoloških izraza, ravno iz Božjeg srca: vi niste zakazali ni u čemu. Bolest koja je dotaknula vašega Benjamina nije došla ni iz kakvog vašeg propusta, niti je ikada bila kazna. Nema roditeljske ljubavi na ovom svijetu koja je mogla učiniti više od one koju ste mu vi pružili svakoga dana, držeći ga za ruku, vodeći ga od Tokija do Vatikana, stvarajući mu dom pun topline. Spustite taj tihi, nevidljivi teret krivnje s vaših ramena, jer vas Bog ne optužuje – on vas gleda s ljubavlju i grli vas onim istim rukama koje drže i vašega Bena.

Pogledajte s kolikom je nježnošću Ben nosio druge u svom dječjem srcu. Sjetite se onoga trenutka kada je, sa samo petnaest godina, posve nehotice i bez traženja slave, ponudio cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne stricu Williamu nakon moždanog udara. On tu kasicu nije razbio, nije je bučno praznio; sama ponuda, ta spremnost dječaka da dade sve što ima za drugoga, otkriva kakvo je srce kucalo u njegovim prsima. To je bila ona ista velikodušnost kojom je živio svoj kratki, svijetli život. On je volio bez zadrške. A sada, u onom nebeskom prostranstvu koje je toliko volio promatrati kroz prozor zrakoplova, on više ne treba kasice, ni testove, ni zemaljske karte. On je slobodan, zdrav i radostan u društvu svetih.

Ryane, brate mali, znam koliko ti Ben nedostaje. Znam da ti nedostaju vaši zajednički trenuci, ona tiha prisutnost starijeg brata koja je činila da se osjećaš sigurno. Ali sjeti se da bratstvo ne poznaje granice smrti. Ben te promatra s nebesa, raduje se svakom tvom koraku i ponosan je na tebe. Kad god pogledaš prema nebu i vidiš avion kako mirno reže oblake, neka to bude tvoj tihi znak da je Ben tu, da te voli i da te čuva.

Ova služba riječi danas nas sve poziva da zastanemo i osluhnemo. Bog ne gradi svoj hram od mramora koji ne osjeća, nego od živih, krhkih i predivnih ljudskih srca – srca poput Benovog, srca poput vaših. Kada izađete iz ovoga mjesta natrag u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom jedno jednostavno obećanje: kada tuga postane preteška, zatvorite oči na trenutak i recite u sebi: 'Gospodine, ti držiš moga Bena, i ti držiš mene.' Neka vas zagrljaj naše nebeske Majke Marije utješi u svakom suznom jutru. Neka vas Gospodin blagoslovi, neka vas sačuva u svom miru i uvede u radost svoga vječnoga doma. Amen.