Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

Zamislite na trenutak jednu sasvim običnu, a opet tako posebnu sliku: dječaka koji stoji pred velikim, drvenim vratima, držeći u ruci kartu za putovanje. Možda je to onaj trenutak kada je Benjamin s vama stajao ispred bazilike u Lourdesu, ili trenutak kada ste zajedno promatrali zrakoplove, tražeći u njihovim putanjama neki skriveni kod, neki red koji samo on i njegov tata mogu do kraja razumjeti. U tim trenucima, vrata su bila širom otvorena. Svijet je bio pred njim, pun obećanja, pun tehnologije, pun onih 'Con Chim Airlines' snova koji su izmamljivali onaj njegov prepoznatljivi, zarazni smijeh. Danas, četiri mjeseca nakon što je naš dragi Ben završio svoj zemaljski put trinaestoga lipnja, ta slika 'otvorenih vrata' iz proroka Izaije progovara nam na jedan novi, duboki način. Bog govori kralju Kiru: 'Otvaram pred tobom vrata i dveri ne ostaju zatvorene.' Često mislimo da su vrata našega života zatvorena kada dođe tuga. Često mislimo da je zid koji se ispriječio pred nama konačan. Ali Gospodin nam danas poručuje: 'Ja sam Gospodin i nema drugoga.' On je taj koji otvara prolaze i tamo gdje mi vidimo samo neprohodnu stijenu.

Benjamin je bio dječak koji je volio red, koji je s nevjerojatnom lakoćom slagao složene mrežne sustave i promatrao nebo s onom čistom, dječačkom strašću. U njegovom umu sve je imalo svoju putanju, svoj kod, svoje mjesto. Bog ne slaže naše živote nasumce. Pavao nam u poslanici Solunjanima piše o 'djelu vjere, trudu ljubavi i postojanosti nade'. To je trostruki ključ kojim se otvaraju vrata vječnosti. Ben je živio tu vjeru ne kroz teške rasprave, već kroz onu jednostavnu, gotovo opipljivu dobrotu. Sjetite se trenutka kada je, neopterećen svojim godinama, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu stricu Williamu. On nije razbio tu kasicu, nije je ispraznio u nekoj bučnoj gesti, niti je tražio priznanje. On je samo ponudio. U toj ponudi bila je sva njegova veličina. Ta njegova nježnost, ta njegova sposobnost da stavi druge ispred sebe, to je bio njegov način da prizna Krista. On je bio dječak otvorenoga srca, dječak koji je razumio da je srce stvoreno za darivanje, a ne za gomilanje.

Ali, braćo i sestre, moramo stati ovdje i biti potpuno iskreni. Prije nego što možemo zakoračiti u tu nadu, moramo priznati bol koja je stvarna. Alane i Thao, znam da postoje trenuci kada se u vašem domu tišina čini preteškom. Znam da postoje jutra kada se sjetite onog toplog pozdrava 'Dobro jutro, tata', kojim je Ben započinjao dan, i kada se srce stegne od boli. Znam da se u tišini noći ponekad prikrade onaj teški, tihi šapat koji pita: 'Jesam li učinio sve? Jesam li mogao nešto spriječiti?' Želim vam danas reći istinu koja vas treba osloboditi: vi niste propustili ništa. Vi niste krivi. Bolest koja je zahvatila vašega dječaka nije bila kazna, niti je došla iz bilo kakvog ljudskog propusta. Ne postoji roditeljska budnost na ovom svijetu koja je mogla zaustaviti val koji je došao izvan svakog ljudskog dosega. Bog vas ne optužuje, i vi se ne smijete optuživati. Vi ste bili Benova sigurna luka, njegovo utočište i njegova radost. Ta ljubav bila je čista i potpuna. Spustite taj kamen krivnje s vaših ramena. Pustite ga. Bog vas ne gleda s prijekorom; on vas grli u vašoj boli.

U današnjem Evanđelju farizeji pokušavaju uhvatiti Isusa u zamku. Pitaju ga o porezu, o onome što pripada Cezaru. Isus traži novčić i pita: 'Čija je ovo slika i natpis?' Oni odgovaraju: 'Cezarov.' A Isus im odgovara: 'Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.' Razmislite o toj slici. Novčić nosi sliku cara, pa pripada caru. Ali tko nosi sliku Božju? Mi. Vi. Naš dragi Benjamin. On nosi sliku Božju u svojoj duši, u onom svom nježnom osmijehu, u onoj svojoj briljantnoj znatiželji. I zato, iako je njegovo tijelo pripadalo zemlji, njegova duša pripada Bogu. On je sada kod kuće, tamo gdje je sve 'svedeno u Kristu'. On je u onom sigurnom, nebeskom 'cloud-u' Božje ljubavi, gdje nema više kvarova, gdje nema više boli, gdje je sve ono što je on volio – znanje, letenje, obiteljska blizina – sada prožeto Božjom prisutnošću.

Ryane, brate mali, znam koliko ti Ben nedostaje. Znam da su dani bez tvog starijeg brata drukčiji, da ti nedostaje njegovo društvo, njegovi razgovori o tehnologiji i igrama. Ali sjeti se da ta veza ne prestaje na groblju. Ben te gleda s nebesa. On je tvoj brat navijeke. Nastavi rasti, nastavi učiti, nastavi nositi onu radost koju ste dijelili. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov kako mirno kroči kroz oblake, znaj da je to mali podsjetnik da je Ben dobro, da je na sigurnom mjestu, slobodan od svake boli, i da te čuva s ljubavlju koja ne prolazi. On je sada dio one nebeske obitelji gdje ćemo se svi jednog dana sresti.

Ova služba riječi danas je poziv svima nama koji nosimo teške križeve – roditeljima koji su izgubili djecu, djeci koja pate, svima koji se osjećaju sami u tamnim noćima – da čujemo Isusove riječi: 'Podajte Bogu Božje'. To znači predati mu svoje strahove, svoje suze, svoju neizvjesnost. Bog ne traži od vas da budete jaki sami. On traži da mu dopustite da vas drži. On je onaj koji je primio Bena u svoje naručje i rekao mu: 'Dobro došao kući.'

Kada danas izađete iz ovog prostora u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom jedno malo, konkretno obećanje. Kad god vas uhvati tuga, zastanite na tren, udahnite duboko i recite u svom srcu: 'Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim, i ti držiš moga Bena.' Pustite da vas ta misao vodi. Niste sami na putu. Božja ruka je pružena prema vama, a zagrljaj naše nebeske Majke Marije čeka da vas utješi. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas obasja svojim licem i udijeli vam svoj vječni mir. Amen.