Trideset i druga nedjelja kroz godinu

Sjećate li se onog trenutka kada je Ben, tek dječak, sjedio uz prozor zračne luke, prateći pogledom svaki zrakoplov koji se spušta na pistu? Nije to bilo samo puko gledanje. U njegovim očima, u onom tihom, prodornom sjaju, vidjeli ste nekoga tko razumije da svaki dolazak zahtijeva pripremu. Ben je volio te trenutke. Volio je red, volio je preciznost, volio je znati da je sve spremno za sigurno slijetanje. Danas, dok slušamo prispodobu o mudrim i ludim djevicama koje čekaju zaručnika, ne mogu se ne sjetiti tog dječaka. Ne zato što je bio savršen, nego zato što je u svojoj srži bio spreman. Njegova spremnost nije bila strah, već budnost ljubavi.

Mudre djevice iz Evanđelja nisu imale samo svjetiljke; one su imale ulje. Imale su ono što je bilo potrebno da svjetlost ne utrne kada noć postane najtamnija. Često mislimo da je vjera nešto što držimo u džepu, kao neki predmet koji možemo izvaditi kad nam zatreba. Ali vjera je poput tog ulja. Ona se ne kupuje u zadnji čas. Ona se skuplja kap po kap, u svakodnevnim sitnicama, u svakom 'dobro jutro' koje je Ben tako vjerno izgovarao svome tati, u svakoj igri s Ryanom, u svakoj onoj tihoj želji da pomogne stricu Williamu, čak i kad to nije bilo potrebno. To je bilo Benovo ulje. Njegova spremnost nije bila u velikim gestama, nego u dosljednosti srca koje je ljubilo.

Želim zastati ovdje, s vama, Alane i Thao. Znam da je prošlo četiri mjeseca od tog trinaestog lipnja. Znam da postoji ona tišina u kući koja nije mirna, već glasna. Znam da postoje trenuci kada vas tuga iznenadi usred bijela dana, kao da vas netko povuče za rukav i podsjeti da stol nije pun. Možda se pitate: 'Zašto je ovaj put bio tako strm?' Možda se u onim satima kada nesanica postane vaš jedini suputnik, u misli ušulja ona stara sjena: 'Što sam propustio? Jesam li mogao nešto učiniti da taj put bude lakši?'

Želim vam danas, pred licem Gospodnjim, reći istinu koja vas mora osloboditi. Bolest, taj teški križ koji je vaš dječak nosio, nikada nije bila kazna. Ona nije bila rezultat vašeg propusta, niti je bila u vašoj kontroli. Bog ne šalje bolest. Bog ne optužuje roditelje koji su dali sve od sebe, koji su bili uz njega u svakom koraku, u svakoj bolnici, u svakom gradu od Rima do Lourdesa. Niste propustili ništa. Vi ste bili Benova sigurna luka. Molim vas, spustite taj kamen krivnje. On nije vaš. On nikada nije bio vaš. Bog vas gleda s ljubavlju, a ne s optužbom. Vi ste ga ljubili onako kako Krist ljubi – potpuno, predano, bez zadrške. To je jedino što na kraju ostaje.

Mudrost, o kojoj nam govori Knjiga Mudrosti, 'hita da se pokaže onima koji je žude'. Ona čeka na vratima. Ben je, u svojoj neobičnoj zrelosti, u svojoj strasti za znanjem i u svojoj nježnosti, već bio prijatelj te Mudrosti. On je znao da život nije u trajanju, nego u intenzitetu ljubavi. Sjetite se onog sna koji je tata imao, gdje ste čekali u redu za sladoled i gdje je Ben platio. To nije bio samo san. To je bila poruka ljubavi. Ben vam želi reći da je dobro, da je on onaj koji vas sada hrani svojom ljubavlju, da je on onaj koji vas čeka na kraju vašeg puta. On je onaj dječak koji je uvijek bio spreman dati, a sada vam daje mir.

Ryane, brate mali, znam da ti nedostaje tvoj najbolji prijatelj. Znam da su dani bez Bena drukčiji. Ali sjeti se da ta veza ne prestaje. Ben te gleda. On te bodri. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov, neka to bude tvoj tihi znak od njega: 'Tu sam, Ryane. Dobro sam. Volim te.' Nastavi biti hrabar, nastavi rasti, nastavi nositi tu radost koju ste dijelili. Ti si njegov brat, i ta povezanost je vječna. Ti nosiš dio njegovog osmijeha u sebi. To je tvoj dar svijetu, baš kao što je on bio dar svima nama.

Sveti Pavao nam u drugoj poslanici piše: 'Ne želimo, braćo, da budete u neznanju o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao oni koji nemaju nade.' To je naša snaga. Mi nismo ljudi bez nade. Mi ne tugujemo kao oni koji misle da je smrt kraj. Mi znamo da je Krist uskrsnuo, i da će po njemu Bog dovesti s njim i one koji su usnuli. Ben nije nestao. On je samo prešao u drugu prostoriju, u onu vječnu gozbu gdje nema više 'drowsy' trenutaka, gdje nema više čekanja, gdje je zaručnik već stigao.

Kada se osjećate slabo, kada vam se čini da je svjetiljka vaše duše pri kraju, sjetite se da ne morate sami puniti ulje. Gospodin je taj koji daje ulje. On je taj koji vas drži. On je taj koji vas poziva da budete budni – ne u strahu od kazne, nego u iščekivanju susreta. Jer to je ono što nas čeka: susret. Susret s onim koji nas je prvi ljubio, i susret sa svima onima koje smo voljeli, a koji su nas pretekli u vječnost.

Ben je bio dječak koji je volio gledati zrakoplove kako polijeću i slijeću. Sada on promatra nas. On vidi naše slijetanje, on vidi naše borbe, i on nas čeka. Ne dopustite da vas tuga odvoji od te nade. Ne dopustite da vas krivnja odvoji od Božje nježnosti. Vi ste voljeni. Ben je voljen. I ta ljubav, ta neuništiva veza, jača je od svakog gubitka.

Kada danas izađete iz ovoga prostora, ponesite sa sobom jedno jednostavno, konkretno obećanje. Kad god osjetite da je tuga preteška, zastanite na tren, udahnite duboko i recite u svom srcu: 'Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim, i ti držiš moga Bena.' Ne pokušavajte nositi ovaj teret sami. Pustite da vas Gospodin nosi. Pustite da vas naša nebeska Majka Marija, koja je i sama stajala pod križem i gledala svoga Sina, zagrli svojom utjehom. Ona zna što znači izgubiti dijete. Ona zna bol, ali ona zna i uskrsnuće. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas obasja svojim licem i udijeli vam svoj vječni mir. Amen.