Subota dvadeset i devete sedmice kroz godinu

Zamislite na trenutak dječaka koji sjedi u tišini, potpuno udubljen u složeni nacrt nekog novog zrakoplova, dok mu se na licu ocrtava onaj prepoznatljivi, blagi osmijeh. Sjećate se kako je naš dragi Benjamin Vo s takvim žarom govorio o svojoj zamišljenoj kompaniji 'Con Chim Airlines'? Njegov um bio je poput preciznog instrumenta, uvijek spreman istražiti visine, uvijek spreman shvatiti kako stvari funkcioniraju, kako se povezuju, kako lete. Danas, četiri mjeseca nakon što je naš Ben završio svoj zemaljski put trinaestoga lipnja, mi stojimo pred riječima svetoga Pavla koji nam govori o 'mjeri Kristova dara'. Pavao nam kaže: 'Svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova.'

Ta mjera nije ograničenje. To je poziv. Pavao nas podsjeća da smo svi mi dio jednoga Tijela, povezani 'svakim zglobom koji podupire'. Benjamin je bio taj dragocjeni dio našega tijela, dječak čija je prisutnost bila poput ligamenta koji drži obitelj na okupu. Sjetite se onog trenutka kada je, s petnaest godina, izrazio spremnost da daruje cijelu svoju kasicu-prasicu kako bi pomogao stricu Williamu nakon moždanog udara. On nije morao razbiti tu kasicu, nije morao isprazniti svoje blago; sama ponuda, ta čista dječja spremnost da dadne sve što ima, bila je njegova najvažnija lekcija svima nama. To je bila njegova 'mjera dara'. On nije bio dječak koji je štedio ljubav; on ju je dijelio obilato, kao što je dijelio svoje snove o letenju i svoju radost s bratom Ryanom.

Ali, braćo i sestre, moramo zastati i biti potpuno iskreni jedni s drugima. Prije nego što možemo zakoračiti u svjetlost te nade, moramo priznati ono što stvarno nosimo u svojim prsima. Alane i Thao, znam da postoje dani kada se tišina u vašoj kući čini kao teški teret koji pritišće ramena. Znam da postoje jutra kada vas tuga dočeka prije nego što sunce dotakne prozore. Znam da u tim tihim satima, kada se sjećate Benovog osmijeha ili onog sjaja u njegovim očima dok je pričao o svojim projektima, u vaše misli zna ušuljati onaj tihi, bolni šapat: 'Jesam li učinio dovoljno? Jesam li mogao nešto spriječiti?' Želim vam danas reći istinu koja vas mora osloboditi: vi niste propustili ništa. Vi niste krivi. Bolest koja je dotaknula vašega dječaka nije bila kazna, niti je došla iz bilo kakvog ljudskog propusta. Ne postoji roditeljska budnost na ovom svijetu koja je mogla zaustaviti val koji je došao izvan svakog ljudskog dosega. Bog vas ne optužuje, i vi se ne smijete optuživati. Vi ste bili Benova sigurna luka, njegov dom, njegovo sve. Ta ljubav bila je čista, potpuna i savršena. Spustite taj kamen krivnje s vaših ramena. Pustite ga. Bog vas ne gleda s prijekorom; on vas u ovoj boli grli onim istim rukama koje drže i vašega Bena.

U današnjem Evanđelju po Luki, Isus nas suočava s pitanjem koje nas često muči u trenucima gubitka: 'Mislite li da su ti Galilejci bili grešniji od drugih?' Isus jasno odgovara: 'Nipošto!' On odbacuje ideju da patnja dolazi kao kazna za grijeh. On nam pokazuje da se tragedije događaju u svijetu koji je još uvijek u hodu prema punom otkupljenju, ali nas poziva da ne ostanemo u tuzi, već da se 'obratimo'. Obraćenje ovdje ne znači promjenu jer smo loši; to znači okrenuti pogled prema Bogu usred oluje. Zatim, Isus priča prispodobu o smokvi. Vlasnik želi posjeći drvo jer ne donosi ploda, ali vrtlar moli: 'Pusti je još ove godine, dok je ne okopam i ne pognojim.'

Vidite li tu sliku? Bog nije onaj koji siječe. Bog je vrtlar koji kopa oko nas, koji nas hrani, koji nas strpljivo čeka. Benjaminov život, iako kratak, bio je poput te smokve koja je donijela obilje ploda. Njegova dobrota, njegova briga za druge, njegova sposobnost da voli – to je plod koji je ostao. Čak i sada, kroz 'Well of Love' u Vijetnamu koji nosi njegovo ime, njegov život nastavlja donositi plodove žive vode onima koji su žedni. On nije posječen; on je preseljen u Božji vrt, gdje vječno cvjeta.

Ryane, brate mali, znam koliko ti Ben nedostaje. Znam da su dani bez tvog starijeg brata drukčiji, da ti nedostaje njegovo društvo, vaše zajedničke igre i smijeh. Ali sjeti se da ta bratska veza ne prestaje ovdje. Ben te gleda s nebesa, raduje se svakom tvom koraku i ostaje tvoj brat navijeke. Nastavi rasti s hrabrošću, noseći u svom srcu onaj osmijeh i onu radost koju ste dijelili. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov kako mirno reže oblake, znaj da je to mali, tihi znak od Bena da je dobro, da je slobodan i da te čuva s ljubavlju koja nikada ne jenjava.

Ova služba riječi danas je poziv svima nama – roditeljima koji nose težak križ gubitka, djeci koja pate, svima koji se u tišini pitaju kamo dalje – da primimo tu snagu o kojoj Pavao govori. Naš dragi Benjamin sada je u onom nebeskom prostoru o kojem smo sanjali, pridružen svetima, zagovarajući za svoju obitelj, za mamu i tatu koji nose tako veliku ljubav i bol, i za sve one koji prolaze kroz tamne doline. On je sada dio one 'punine mjere Kristove' koja nas uči da život nije niz slučajnosti, već dar koji se nastavlja u vječnosti.

Kada danas izađete iz ovoga prostora u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom jedno jednostavno, konkretno obećanje. Kad god osjetite da je tuga preteška, zastanite na tren, udahnite duboko i recite u svom srcu: 'Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim, i ti držiš moga Bena.' Pustite da vas ta misao vodi. Niste sami na putu. Božja ruka je pružena prema vama, a zagrljaj naše nebeske Majke Marije čeka da vas utješi. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas obasja svojim licem i udijeli vam svoj vječni mir. Amen.