Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Zamislite, dragi prijatelji, rano jutro na aerodromu. Svjetla na pisti još uvijek trepere kroz jutarnju maglu, a dječak stoji uz ogradu, prateći pogledom svaki avion koji se priprema za polijetanje. Njegove oči ne traže samo metal i motore; on vidi mogućnost, on vidi putovanje, on vidi svijet koji čeka da bude istražen. To je bio naš Benjamin. Sjetite se onog trenutka kada je, s onim svojim zaraznim osmijehom, pričao o svojoj maštariji o 'Con Chim Airlines'. Nije to bila samo igra. To je bila duša koja je uvijek težila visinama, koja je uvijek tražila način da poveže ljude, da stvori nešto što leti, nešto što se uzdiže. Ben je bio dječak čija je znatiželja bila poput neba – prostrana, čista i uvijek otvorena prema novim horizontima.

Danas nam prorok Izaija u prvom čitanju govori: 'Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu.' To nije poziv na potragu za nekim dalekim, nedostižnim Bogom. To je poziv da prepoznamo Njegovu blizinu upravo ondje gdje se osjećamo izgubljeno. Izaija nam nudi utjehu koja lomi našu ljudsku logiku: 'Jer misli vaše nisu moje misli i putovi moji nisu vaši putovi, riječ je Gospodnja.' Koliko puta smo željeli da naši putovi budu drukčiji? Koliko puta smo, gledajući u nebo, pitali zašto se planovi mijenjaju, zašto letovi bivaju prekinuti prije nego što stignu na odredište? Bog nam danas kaže da su Njegovi putovi visoki kao nebesa iznad zemlje. To ne znači da naša bol nije stvarna. To znači da je ona obuhvaćena jednim većim, vječnim naumom u kojem nitko tko je Njegov nije izgubljen.

Moramo se zaustaviti ovdje. Moramo biti iskreni o onome što nosimo u srcu. Tri su mjeseca prošla od 13. lipnja, a tišina u domu ponekad zvuči kao zaglušujuća buka. Alane, Thao, Ryane, znam da postoje trenuci kada vas tuga napadne bez upozorenja – možda dok prolazite pokraj Benovog mjesta za stolom, ili dok vidite nešto što bi ga nasmijalo. Želim vam reći istinu koju morate čuti danas: niste krivi. U tami koja vas je obavila, možda se uvukla sjena sumnje, pitanje jeste li mogli učiniti više, jeste li nešto propustili. To nije istina. Bolest nije kazna. Ona nije rezultat vaših propusta. Vi ste Benjamina voljeli svakim atomom svoga bića, bili ste njegovo utočište, njegovo sunce, njegova sigurnost. Oslobođeni ste te težine. Pustite taj kamen sumnje da padne, jer on nikada nije pripadao vašim rukama. Bog vas ne optužuje; On vas drži u svom zagrljaju.

Sada, dopustite da Evanđelje po Mateju o radnicima u vinogradu progovori u tu vašu bol. Gospodar vinograda izlazi u različite sate – u zoru, u devet, u podne, u pet sati. Svakome daje istu plaću. Oni koji su radili cijeli dan gunđaju: 'Ovi posljednji radili su samo jedan sat, a izjednačio si ih s nama!' A gospodar odgovara: 'Zar nisi ti pristao na dnevnicu? Zar si zavidan što sam ja dobar?' Ovo je teška prispodoba za nas koji mjerimo život godinama, postignućima, satima provedenim na ovoj zemlji. Ali Bog ne mjeri život po dužini trajanja, već po intenzitetu ljubavi. Benov život, iako kratak u našim očima, bio je pun. On je bio 'radnik' koji je u svoje vrijeme unio briljantnost, nježnost i onu čudesnu sposobnost da ponudi sve što ima – poput one svoje kasice-prasice koju je htio darovati za strica Williama. On nije mjerio svoju dobrotu; on je jednostavno volio.

Ben je sada u onom vinogradu gdje nema umora, gdje nema 'vrućine dana', gdje je plaća vječna radost u Božjoj blizini. On je primio puninu života, onu za kojom svi čeznemo. A vi, vi ste još uvijek ovdje, u vinogradu ovoga svijeta. Vaš zadatak nije da brojite sate, već da nastavite voljeti onako kako je Ben volio. Ryane, ti si bio njegov brat, njegov najbolji prijatelj. Znam da ti nedostaje. Ali sjeti se onoga što je tata podijelio – onog sna u kojem se Ben pojavio zdrav, snažan, spreman za život. To nije bila samo utjeha u snu. To je bila istina o njegovom stanju u Bogu. Ben te vidi, on te prati, on je tvoj anđeo koji leti visoko. Nastavi sanjati za obojicu. Nastavi istraživati svijet s onom istom radoznalošću koju ste dijelili.

Sveti Pavao nam u drugom čitanju kaže: 'Za mene je život Krist, a smrt dobitak.' Pavao je bio razapet između želje da bude s Gospodinom i potrebe da služi drugima. To je vaša trenutna stvarnost. Želite biti s Benom, želite da je on ovdje, ali ste pozvani živjeti za one koji su ostali, za Ryana, jedno za drugo. To je 'plodonosan rad' o kojem Pavao govori. Vaš život sada postaje svjedočanstvo. Svaki put kad se nasmiješite kroz suze, svaki put kad učinite nešto nježno u Benovo ime – kao što to činite kroz bunar u Vijetnamu ili kroz tihe darove milosrđa – vi činite da Ben živi. Vi pokazujete svijetu da ljubav ne prestaje na grobu.

Ne tražite odgovore na nemoguća pitanja. Ne tražite razloge u boli. Tražite samo Isusa. On je onaj koji je prvi prošao kroz smrt i vratio se da nam pokaže put. On vas drži za ruku. On vas ne pušta. Ben je sada u Njegovom zagrljaju, u onoj nebeskoj gozbi gdje nema više suza, gdje nema više 'zašto', gdje je sve jasno. On se smiješi. On je dobro. A vi, vi ste pozvani da budete dobro, korak po korak, dan po dan, držeći se za ruku Onoga koji je pobijedio smrt.

Kada se danas vratite kući i osjetite onu poznatu tišinu, nemojte je se bojati. To nije prazna tišina. To je tišina u kojoj Bog govori. To je tišina u kojoj osjećate Benovu prisutnost, ne kao odsutnost, već kao blagoslov. Sjetite se onog dana na brodu, sjetite se onog dječaka koji stoji uspravno, spreman za život. Neka ta slika bude vaša snaga. Neka ta slika bude vaš mir. Bog vas voli. Ben vas voli. I mi smo ovdje s vama, kao jedna obitelj, u nadi koja ne postiđuje. Nosite u sebi ovo obećanje: Gospodin je blizu svima koji ga zazivaju u istini. Zazovite ga danas, u svojoj boli, i dopustite mu da vas zagrli. On je tu. On je uvijek bio tu. I On vas nikada, baš nikada, neće napustiti.