Utorak dvadeset sedme sedmice kroz godinu

Ponekad, dok sjedimo u tišini vlastitog doma, pogled nam zastane na nekom sasvim običnom predmetu. Možda su to cipele ostavljene kraj ulaznih vrata, ili ona mala, gotovo neprimjetna prašina koja pleše u zraci sunca što dopire kroz prozor. U takvim trenucima, kada se svijet oko nas čini prebrzim i prebučnim, srce prirodno čezne za onim što je tiho, za onim što je jednostavno, za onim što je suštinsko. Danas, u Riječi Božjoj, susrećemo upravo tu čežnju. S jedne strane imamo apostola Pavla, čovjeka čiji je život bio ispunjen bukom progona i žarom tradicije, a koji je na putu za Damask otkrio da je sve to bila samo priprema za jedan jedini susret. S druge strane, imamo Martu i Mariju, dvije sestre čije nam evanđeosko iskustvo nudi putokaz za naše vlastito srce, osobito u ovim danima kada se tuga čini kao najglasniji gost u našem domu.

Sjetite se na trenutak našega Benjamina. Ben je bio dječak koji je posjedovao nevjerojatan um, sposoban da pronikne u tajne oblaka, zrakoplova i složenih računalnih sustava. Sjećate li se one njegove strasti prema 'Con Chim Airlines'? Kako bi se samo nasmiješio kada bi pričao o tim letovima, o onom prostranstvu neba koje je toliko volio. No, ispod te briljantne inteligencije, ispod onog dječaka koji je kodirao igre i sanjao o inženjerskim pothvatima, kucalo je srce koje je bilo nevjerojatno nježno. Sjetite se one njegove spremnosti – neisprobane, ali potpuno iskrene – da ponudi cijelu svoju kasicu-prasicu kako bi pomogao stricu Williamu. Nije je razbio, nije je ispraznio, nije napravio dramu. On je samo ponudio. To je bila njegova suština: dječak koji je znao da je ljubav važnija od bilo kojeg blaga.

U današnjem Evanđelju Marta je opterećena posluživanjem. Ona radi, ona se trudi, ona želi da sve bude savršeno. I tko bi je mogao kriviti? Ona želi ugostiti Gospodina. Ali Isus joj kaže: 'Marta, Marta, tjeskobna si i zabrinuta za mnogo, a jedno je potrebno.' To je trenutak koji nas treba zaustaviti. Koliko često se i mi, poput Marte, osjećamo opterećeni 'mnogim stvarima'? Koliko često nas tuga, poput teške sjene, tjera da se vrtimo u krug, pokušavajući pronaći smisao u detaljima koji nam izmiču? Thao, Alane, Ryane, znam da su prošla tri mjeseca od onog 13. lipnja, i znam da je ta praznina u vašem domu postala tišina koja odzvanja. Znam da postoje jutra kada se probudite i prva misao nije radost, već težina. I znam da se u dubini vaše duše ponekad pojavi ona podmukla sjena, onaj tihi glas koji šapuće: 'Što sam mogao učiniti više? Jesam li nešto propustio?'

Danas vam, pred licem Božjim, želim reći istinu koja oslobađa: vi niste propustili ništa. Vi niste krivi. Bolest koja je odnijela Benjamina nije kazna, nije rezultat vašeg propusta, nije nešto što bi ičija ljudska budnost mogla spriječiti. Nema te roditeljske ljubavi, nema te brige koja bi mogla zaustaviti oluju kada ona naiđe. Vi ste bili njegovo utočište, njegova luka, njegova snaga. Bog vas ne optužuje, i vi, u svojoj svetoj roditeljskoj ljubavi, ne smijete optuživati sebe. Pustite taj teret. On nije vaš. Ben je bio voljen svakim vašim dahom, svakim vašim pogledom, svakim trenutkom koji ste proveli zajedno, od onih sretnih rođendanskih torti do onih zajedničkih putovanja svijetom. Ta ljubav je bila i ostala savršena.

Marija je, kaže nam Evanđelje, 'sjela do nogu Gospodinovih i slušala njegovu riječ'. To je onaj 'bolji dio'. To nije bijeg od stvarnosti, to je susret sa Stvarnošću. Kada sjedimo do Gospodinovih nogu, mi ne prestajemo voljeti one koji su otišli; mi ih tek tada počinjemo gledati njihovim pravim očima, očima vječnosti. Ben je danas kod tih nogu. On ne mora više brinuti o testovima, o bolestima, o ljudskoj krhkosti. On je u onom miru koji je toliko tražio u svojim letovima, u onoj visini koja nadilazi svaku zemaljsku granicu. On je onaj dječak koji se smije i giglje, koji je sada u 'Banquet of Heaven', u nebeskoj gozbi, gdje nema suza, gdje nema rastanaka.

Ryane, brate, znam da ti Ben nedostaje na svakom koraku. Znam da su dani bez tvog suputnika tiši. Ali sjeti se, Ben nije otišao u nepoznato. On je u onom istom nebu koje je toliko volio gledati. On te čeka. On te gleda. Nastavi istraživati svijet, nastavi biti znatiželjan, nastavi sanjati za obojicu. Tvoj život je nastavak njegove radosti. Svaki tvoj osmijeh, svaki tvoj uspjeh, svaki tvoj korak je dio one ljubavi koju ste dijelili. Ti si njegov brat, i ta veza je jača od smrti.

Sveti Pavao nam u prvom čitanju govori o svom životnom zaokretu. On kaže: 'Kad se onome koji me od majčine utrobe odabra i pozvao milošću svojom svidjelo objaviti mi Sina svoga...' Pavao je morao proći kroz tamu da bi vidio svjetlo. I mi smo pozvani na taj put. Danas, kad izađete iz ove crkve, ponesite sa sobom ovo: jedno je potrebno. Ljubav. Ona ljubav koju je Ben dijelio, ona ljubav koju vi dijelite kao obitelj. To je jedina stvar koja se ne može oduzeti. To je jedina stvar koja ostaje kada sve ostalo prođe. Neka vam to bude svjetlo u svakom sutrašnjem danu. Kada osjetite tugu, sjetite se da niste sami. Bog vas drži. Ben vas čeka. I u tom vječnom zagrljaju, gdje se svi susrećemo u Kristu, sve će biti nadoknađeno, sve će biti izliječeno. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas obasja licem svojim i dade vam mir. Amen.