Utorak dvadeset sedme sedmice kroz godinu

Zamislite, braćo i sestre, onu tišinu koja ispuni sobu kada netko konačno spusti teret s leđa i sjedne na prag da odmori. U današnjem Evanđelju po Luki ulazimo u jednu takvu kuću, u selo gdje Marta otvara vrata svoga doma Isusu i odmah se gubi u poslu. Ona hoda užurbano, s loncima u rukama, s mislima razapetim na stotinu strana, dok joj brat i sestra… ne, dok joj sestra Marija sjedi kod Isusovih nogu i sluša. Marta se okreće prema Učitelju, s onim teretom na licu koji svatko od nas dobro poznaje, i pita gotovo predbacujući: „Gospodine, zar ne mariš što me sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne.“ To je onaj trenutak u kojem se svatko od nas prepoznaje. Kada radimo, kada se trudimo, kada nam se čini da nosimo sav teret ovoga svijeta na svojim plećima, a drugi mirno sjede. Isus joj odgovara blago, ponavljajući njezino ime dvaput, s onom beskrajnom nježnošću koja ne kori, nego liječi: „Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnoga, a jedno je potrebno. Marija je izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti.“

Ta slika iz Betanije, ta podjela između posluživanja koje pritišće i sjedenja koje oslobađa, otvara nam vrata prema nečemu puno dubljem u našim životima. Naš dragi Benjamin, naš Ben, bio je dječak koji je s jedne strane živio u svijetu reda, brojeva i planova. Sjetite se onih trenutaka kada je s tatom Alanom sjedio i proučavao sustave zrakoplova, kada je kodirao na svom GitHub repozitoriju, ili kada se s blagim smiješkom i kikotom prisjećao svoje zamišljene aviokompanije 'Con Chim Airlines'. On je volio stvarati, volio je graditi, volio je visine i prostranstva. Ali ispod tog briljantnog, znatiželjnog uma koji je s lakoćom rješavao složene zadatke, kucalo je jedno nevjerojatno nježno srce. Sjetite se onog trenutka, posve tiho i bez ikakve najave, kada je sa svojih petnaest godina rekao tati i mami da je spreman dati cijelu svoju kasicu-prasicu kako bi pomogao ujaku Williamu koji se borio s teškom bolešću. Nije je morao razbiti, novac na kraju nije bio potreban jer se providnost pobrinula za sve, ali sama ta ponuda – dječak koji je spreman bez oklijevanja predati sve što ima za onoga koga voli – pokazuje nam dušu koja je već duboko razumjela ono što je Isus govorio Marti. Ben je znao izabrati ono glavno. Njegov život nije bio samo niz zadataka i uspjeha; bio je dar, bio je pjesma ljubavi koja je dotakla sve oko sebe.

Moramo stati ovdje, posve iskreno i bez ikakve žurbe, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Čujem ponekad taj tihi, bolni šapat u noći koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

Pogledajte samo što nam Pavao piše u poslanici Galaćanima, u prvom čitanju. On govori o svom nekadašnjem životu, o revnosti za tradiciju, o progonstvu Crkve, a onda odjednom dolazi onaj preokret koji mijenja sve: „Ali kada se svidjelo Onomu koji me izabrao od utrobe matere moje i pozvao me milošću Svojom da objavi Sina Svojega u meni…“ Pavao shvaća da njegov život nije zbroj njegovih zasluga, nego Božji dar od samog početka. I to nas vodi ravno u psalmistove riječi: „Jer ti si stvorio moje bubrege, satkao me u utrobi majčinoj. Hvalim te što sam stvoren tako divno, što su djela tvoja čudesna.“ Bog je satkao Benjamina u utrobi njegove majke. Bog je znao svaki njegov korak, svaki njegov san o zrakoplovima, svaki njegov pogled upućen bratu Ryanu, svaku njegovu misao. Ništa od toga nije bilo slučajno. Život našega Benjamina nije nedovršena priča; to je Božje djelo koje je dosegnulo svoju puninu u vječnosti.

Znamo, dragi tata Alan, kako je nositi teške snove, kako je u noćima kada umor pritišće tražiti njegov lik, sjetiti se onih trenutaka u snovima kada vam je Ben dolazio, govoreći o svojoj snazi i o tome da vas prati s neba. To nisu samo slike iz sna; to je stvarni dodir milosti. Ben je živ u Bogu. On više ne mora brinuti o kodovima, ne mora čekati u redovima; on je u miru, na onom nebeskom prostranstvu o kojem je sanjao. A njegova ljubav i dalje djeluje ovdje na zemlji. Sjetite se onog bunara s čistom vodom podignutog u dalekom Vijetnamu u njegovu čast – bunara koji napaja žedne i donosi život u ime dječakove dobrote. To je njegov duh koji nastavlja teći.

A to se grli i s tobom, Ryane, dragi brate. Znam koliko ti nedostaje tvoj stariji brat s kojim si dijelio planove, s kojim si sanjao o budućnosti i o onim zajedničkim trenucima. Sjeti se njegovog osmijeha. Ben te nije napustio; njegova prisutnost je tu, teta i u tvome srcu, tvoj brat hodi s tobom u Božjem svjetlu. Budil hrabar, rasti s onom radošću koju ti je ostavio u nasljeđe.

I to se grli sa svima vama koji nas pratite iz daljine – sa svim roditeljima koji nose teške križeve, s djecom koja trpe, sa svakom obitelji koja traži svjetlo u noći. Gospa, koja je s majčinskom ljubavlju stajala pod križem, zagrće vas svojim plaštem i vodi vas k svome Sinu.

Braćo i sestre, ponesite danas sa sobom jednu jednostavnu odluku. Kada izađete kroz ova vrata i zakoračite u tišinu svoga doma, zastanite na tren, sjetite se Benovog blagog pogleda i recite u svom srcu: „Hvala ti, Gospodine, za Benjamina.“ Oprostite sebi svaki teret, otpustite svaku sumnju i dopustite Božjem miru da vas zagrli. Niste sami. On vas čeka, on vas vodi, on vas voli. Neka vas blagoslovi svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.