Subota trideset i prve sedmice kroz godinu

Sjećate li se onog trenutka kada stajete ispred police s knjigama ili radnog stola, i na trenutak vam se učini da ćete čuti poznati, tihi šum tipkanja, onaj brzi ritam misli koje se ne zaustavljaju? Prošlo je četiri mjeseca od onog lipanjskog dana kada je Benjamin otišao kući Ocu, a ta tišina u kući još uvijek ima svoju težinu, svoj poseban prostor koji nitko drugi ne može ispuniti. Danas nismo ovdje da bismo ponudili brze odgovore ili izgovorili teške fraze koje ne liječe. Ovdje smo jer nas Božja riječ poziva da zastanemo, da udahnemo i da dopustimo svjetlu Evanđelja da dotakne ono mjesto u nama koje je umorno, ali još uvijek zna voljeti.

Sveti Pavao u Poslanici Filipljanima piše riječi koje zvuče gotovo nevjerojatno u svojoj slobodi: 'Sve mogu u onome koji me jača.' Pavao ne govori o nekoj lakoj, površnoj snazi koja nikada ne plače. On govori čovjeku koji je prošao kroz oskudicu i obilje, čovjeku koji zna što znači izgubiti tlo pod nogama, ali je usred svega toga naučio tajnu: osloniti se na Onoga koji drži čitav svemir. Kada pomislimo na Benjamina, na onog dječaka čiji je um bio poput najbistrijeg izvora, uvijek u pokretu, uvijek spreman zaroniti u logiku, u matematiku, u složene svjetove tehnologije i onih zrakoplova o kojima je s toliko žara razgovarao, mi vidimo odraz te iste slobode. Ben nije bio samo netko tko je rješavao zadatke; on je bio dječak koji je promatrao svijet s radošću djeteta i mudrošću nekoga tko naslućuje veće obzore. Sjetite se kako se s osmijehom na licu, onako iskreno i vedro, znao smijati dok je s tatom Alanom planirao svoju zamišljenu 'Con Chim Airlines'. U tom dječjem snu o letenju bila je skrivena čežnja duše koja nikada nije pripadala samo ovom tlu.

No, dopustite mi da vam kažem nešto posve iskreno, jer bol koju nosite u grudima ne traži masku već istinu. Znam da u onim dugim, tihim noćima, kada se kuća umiri, zna doći onaj tihi, mučni šapat sumnje: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam nešto promaknulo? Možda smo trebali primijetiti ranije?' Draga mama Thao, dragi tata Alan, slušajte me sada vrlo pažljivo: niste krivi. Niste ništa propustili. Vaša ljubav prema Benjaminu bila je potpuna, bdijuća, brižna, savršena onako kako samo roditeljsko srce može voljeti. Bolest s kojom se Benjamin suočio nije bila posljedica nikakvog propusta, nikakve pogreške, nikakve nebudnosti. U ovom svijetu postoje bitke koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku medicinu, svaku budnost ruku koje su ga držale. Otpustite taj kamen s ramena. Bog vas ne optužuje; On vas grli u vašoj boli. On zna svaku suzu koju ste prolili nad njegovim krevetom, svaku molitvu koju ste šapnuli u tami. Niste zakazali. Voljeli ste ga do kraja, i ta ljubav ostaje živa.

Isus u današnjem Evanđelju po Luki postavlja pred nas jedno važno pitanje o povjerenju: 'Tko je vjeran u najmanjemu, i u velikom je vjeran.' Isus nas uči da se vjera ne mjeri velikim riječima, već malim, svakodnevnim odlukama srca. Sjetite se Benjamina i one njegove prelijepe, dirljive ponude kada je, sa svojih petnaest godina, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne ujaku Williamu koji se borio s posljedicama moždanog udara. Nije ju razbio, nije je morao nasilno otvoriti jer pomoć već bila tu, ali ta ponuda – dječak koji nehotice, unpropted, želi predati sve što ima za drugoga – to je slika čiste, nepatvorene ljubavi. To je ono 'najmanje' u kojemu je Ben bio potpuno vjeran. On je živio s otvorenim dlanovima. Nije držao stvari grčevito za sebe; njegov život, iako kratak, bio je dar.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, igru, snove i one nebrojene trenutke koje samo braća razumiju, znam koliko ti nedostaje tvoj najbolji prijatelj. Znam kako je teško prolaziti hodnicima škole ili sjediti za stolom bez njega. Ali sjeti se onoga što nosiš u sebi. Ti nisi sam. Ben je u tvom sjećanju, u tvom osmijehu, u tvojoj hrabrosti da nastaviš dalje. Kada vidiš zrakoplov kako reže oblake, sjeti se da te brat bodri s onih nebeskih visina, da želi da tvoj život bude pun, radostan i hrabar. Nemoj se bojati sanjati, nemoj se bojati živjeti, jer ljubav koju ste dijelili ne umire; ona je postala dio tebe.

Braćo i sestre, ako danas nosite teret koji vam se čini preteškim za ponijeti, pogledajte u križ Kristov. Isus je prošao kroz tamu smrti, ali nije ostao u grobu. On je uskrsnuo, i u Njemu naš Benjamin živi punim, vječnim životom. Nema više boli za njega, nema više umora, samo ona svjetlost za kojom je njegova znatiželjna duša uvijek težila. On je kod kuće, na onoj gozbi gdje se više ne plače.

Kada danas izađete iz ove crkve, ponesite sa sobom samo jednu malu odluku. Nemojte nositi težinu pitanja na koja nemate odgovor. Budite blagi prema sebi. Podijelite osmijeh, budite dobri jedni prema drugima, i ako možete, učinite neko malo djelo dobrote u tišini, u Benovo ime – baš kao što onaj bunar u Cà Mau donosi živu vodu onima koji su žedni. Neka Benova ljubav i dalje teče kroz vaše ruke u ovaj svijet. Bog vas blagoslovio, Bog vas držao u svom naručju, i neka vas mir koji sve nadilazi ispuni danas i uvijek. Amen.