Ponedjeljak tridesetog tjedna kroz godinu

Zamislite na trenutak dječaka koji stoji uz samu ogradu zračne piste, dok mu vjetar mrsi kosu, a pogled mu je čvrsto priljubljen uz golemu siluetu zrakoplova koji se sprema poletjeti. Sjećate li se našega Benjamina? Vidite li ga na trenutak onako kako su ga često vidjeli – s onim svojim bistrim, pronicljivim očima koje su u svakom mehaničkom detalju tražile red, u svakom kodu smisao, a u svakom prostranstvu neba poziv na nešto veće? On nije samo promatrao strojeve; njegov je mladi um, uronjen u dubine tehnologije i logike, već tada slutio da je svijet stvoren s razlogom. Taj njegov tihi osmijeh dok je pričao o svojim projektima i snovima o budućnosti bio je odraz duše koja je znala da život ima cilj. Danas, dok stojimo pred otajstvom Božje riječi, ta njegova znatiželja i ta njegova nevjerojatna toplina vraćaju nam se kao svjetlo koje probija jutarnju maglu.

Sveti Pavao nam u poslanici Efežanima upućuje riječi koje nam se danas urezuju duboko u srce: »Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. Nasljedujte dakle Boga kao ljubljena djeca i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas.« Pavao ne traži od nas nemoguće teorije. On nas vraća na ono najosnovnije, na ono što je gotovo djetinje jednostavno, a opet najteže: na dobrotu. Gledajte kako Pavao povezuje Božji oprost s našim međusobnim životom. On nas poziva da živimo kao djeca svjetlosti, odbacujući sve ono što je tama, pustoš i ispraznost. Benjamin je živio tu svjetlost na svoj tihi način. Sjetite se one njegove nevjerojatne, dirljive geste kada je, s petnaest godina, posve unutrašnje i bez ikakve zadrške, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu kako bi pomogao svome ujaku Williamu koji je prolazio kroz teške zdravstvene bitke. On nije razbio tu kasicu, novac na kraju nije bio ni potreban jer je sve bilo osigurano, ali sama ponuda – ta čista, nepatvorena spremnost dječaka da dade sve što ima za nekoga koga voli – bila je živi odraz onoga o čemu Pavao govori. To je bila ljubav koja se ne mjeri količinom, već potpunim darom srca. On je već bio spreman staviti sve na oltar ljubavi.

A onda nam Evanđelje po Luci donosi onu potresnu sliku iz sinagoge. Isus poučava na subotu, i ondje je žena koja je već osamnaest godina bila okovana nevidljivim teretom; bila je sva sagnutih leđa, nesposobna da se uspravi, gledajući cijelo to vrijeme samo u zemlju. Osamnaest dugih godina. Osamnaest godina u kojima je njezina vertikala bila oteta. Zamislite tu težinu. Kada Isus ugleda tu ženu, on ne čeka da ona zatraži pomoć. On je zove k sebi i govori joj riječi koje kidaju lance: »Ženo, oslobođena si svoje slabosti!« I odmah, u tom istom trenutku, ona se uspravlja. Prvi put nakon osamnaest godina njezine oči vide nebo, lice joj je okrenuto prema gore, i ona hvali Boga. Ali pogledajte reakciju onih koji su bili previše zauzeti pravilima i strahom. Vođa sinagoge se ljuti jer je Isus ozdravio na subotu. On vidi prekršaj ondje gdje Bog vidi čovjeka. A Isus mu odgovara bez okolišanja, nazivajući ih licemjerima, podsjećajući ih da svatko od njih odvezuje svoju životinju na subotu da je napoji, a kamoli da se ova kći Abrahamova nije trebala osloboditi tihog veza kojim ju je sotona držao osamnaest godina. U tom trenutku događa se nešto čudesno: njegovi protivnici bivaju posramljeni, a cijelo se mnoštvo raduje svim silnim djelima koja je činio.

Moramo stati ovdje, braćo i sestre, i pogledati u vlastita srca. Jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi onaj isti teret koji je držao sagnutom ženu iz Evanđelja. Znamo da postoje dani kada se čini da vas sjećanja pritiskaju k zemlji, kada se u tišini noći pojavi onaj tihi, bolni šapat koji pita: »Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo? Je li postojalo nešto što smo propustili vidjeti?« Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Benjamin suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna. Kao što je Isus oslobodio onu sagnutu ženu i vratio joj pogled prema nebu, tako vas Gospodin danas želi uspraviti iz vaše boli. On ne traži od vas da nosite krivnju koja vam ne pripada. On vam želi dati mir koji nadilazi svako naše shvaćanje.

Benjamin je sada na mjestu gdje se više ne saginje pod teretom ovoga svijeta. On je onaj dječak koji je gledao u visine, a sada je dosegnuo puninu života u Bogu. Sjetite se onog sna koji je tata Alan nosio u svom srcu – onoga u kojem se Benjamin pojavio zdrav, snažan, pitajući s onom svojom prepoznatljivom dječjom zbunjenošću zašto sve to mora prolaziti, a onda na kraju tješeći svoje roditelje riječima: »Ne sao dovojno, con sẽ dõi theo ba mẹ« – ne brinite, ja ću paziti na vas. Da, braćo i sestre, on motri na vas s nebeskih visina. Njegova ljubav nije nestala s ovoga svijeta. Ona se nastavlja u svakom sjećanju, u svakom osmijehu vašega mlađega sina Ryana, u svakom trenutku kada smognete snage izdržati još jedan dan. Kao što je onaj bunar u Cà Mau, izgrađen u Benovo ime, postao živa voda za žedne u dalekom svijetu, tako i vaša tuga, položena u Božje ruke, polako postaje izvor snage i utjehe za mnoge druge koji vas promatraju.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, igru i sve one neprocjenjive trenutke bratske ljubavi, sjeti se da te tvoj brat gleda. On te ne gleda iz prošlosti, nego iz vječnosti. On želi da rasteš s hrabrošću, da sanjaš, da živiš punim plućima, jer njegov duh i dalje živi u tvojoj radosti. Nemoj se bojati koračati naprijed, jer imaš brata koji te bodri iz prvih redova nebeske arene.

Zato, kada danas zakoračite natrag u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom ovu jednostavnu istinu: niste sami. Bog je tu, držeći vas za ruku, nježno podižući vaša lica prema nebu, baš kao što je Isus podigao onu ženu u sinagogi. Budite blagi jedni prema drugima. Dopustite si suze, ali dopustite i da vas Božje svjetlo zagrije. Benjamin je kod kuće, u miru koji nikada neće prestati, a njegova ljubav ostaje s vama zauvijek. Neka vam Gospodin udijeli snagu, blagoslov i mir u svaki dan koji je pred vama. Amen.