Dvadeset deveta nedjelja kroz godinu

Zamislite, braćo i sestre, trenutak u kojem netko iznenada stane pred vas, ne da bi vas uvrijedio, već da bi vas stavio na kušnju, da bi vas uhvatio u zamku vlastitih riječi. U današnjem Evanđelju vidimo farizeje koji dolaze k Isusu s laskanjem, s onim opasnim 'Učitelju, znamo da si istinoljubiv', kako bi ga naposljetku pitali o porezu caru. Oni su donijeli taj rimski novčić, taj hladni komad metala na kojem je bilo utisnuto lice cara, i pružili ga Isusu. Isus, gledajući u taj novčić, ne vidi samo novac. On vidi sliku. On vidi čiji je lik na njemu. 'Čija je ovo slika i natpis?' pita on. Kada mu odgovore 'Careva', on izgovara one riječi koje odzvanjaju kroz stoljeća: 'Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.'

Ova slika novčića – tog malog, okruglog predmeta koji nosi pečat vlasti – vodi nas ravno u srce našega razmišljanja o Benjaminu. Sjetite se onog trenutka, onog tako običnog, a tako dirljivog prizora: Ben stoji s tatom Alanom, možda u nekoj od onih zračnih luka koje su toliko voljeli, gledajući u nebo. Ben je bio dječak koji je razumio vrijednost stvari, ali još više vrijednost ljudi. Sjetite se one njegove nevjerojatne, čiste geste: kada je, sa svojih petnaest godina, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne svome ujaku Williamu koji je bio bolestan. Nikada je nije razbio, nikada nije morao isprazniti taj novac, ali ta ponuda... ta spremnost da se odrekne svega što ima za nekoga koga voli – to je bio Benjamin. On je shvatio ono što mnogi od nas cijeli život uče: da nismo mi vlasnici svoga života, već da smo mi sami 'kovanice' na kojima je utisnut Božji lik.

Moramo zastati ovdje, posve iskreno i bez žurbe, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Čujem ponekad taj tihi, bolni šapat u noći koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

Isus nas uči da, dok dajemo caru ono što je njegovo – naše obveze, naš rad, naš svakodnevni trud – najvažnije je ono što pripada Bogu. A što pripada Bogu? Sve. Cijeli naš život. Benjamin je, u svom kratkom, ali tako ispunjenom životu, bio taj koji je 'podao Bogu Božje'. Njegova znatiželja, njegova briljantna inteligencija kojom je kodirao igre i aplikacije, njegova ljubav prema zrakoplovima i onaj san o 'Con Chim Airlines' – sve je to bilo dio njegovog hoda prema Bogu. Sjetite se kako je s ponosom dijelio te snove. Njegov život nije bio zatvoren u sebe; bio je otvoren, poput onih fotografija gdje ga vidimo kako s osmijehom grli Ryana, ili kako stoji s vama, mama i tata, pred bazilikama u Lourdesu ili Parizu. On je bio dječak koji je znao da je život dar, a ne vlasništvo.

Sveti Pavao nam u Poslanici Solunjanima kaže: 'Sjećamo se neprestano vašega djela vjere, truda ljubavi i postojanosti u nadi.' To je ono što danas vidimo u vama, draga obitelji. Vaša vjera, unatoč boli, vaš trud da nastavite dalje, vaša postojanost u nadi da je Ben sada na boljem mjestu – to je svjedočanstvo koje svijetli. Ben nije nestao. On je sada 'kod kuće', u onom vječnom zrakoplovu koji nikada ne slijeće, u onom miru koji nadilazi svako razumijevanje. Kao što je onaj bunar u Cà Mau, izgrađen u njegovo ime, postao izvor žive vode za zajednicu koja je bila žedna, tako i vaša ljubav danas postaje izvor utjehe za mnoge druge koji prolaze kroz slične doline suza.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, snove i one posebne trenutke bratske ljubavi – sjeti se da te tvoj brat gleda. On te ne gleda iz prošlosti; on te gleda iz vječnosti. On želi da tvoj život bude ispunjen hrabrošću. Kad god pogledaš u nebo i vidiš avion kako leti, sjeti se da je Ben dio tvoga života, dio tvoje snage. Nastavi sanjati, nastavi biti onaj divni dječak kakav jesi, jer tvoj brat živi u tvojim djelima ljubavi, u tvom osmijehu, u tvom rastu. Vi ste braća u Kristu, zauvijek.

Dragi tata Alane i draga mama Thao, vaša bol je sveta jer je rođena iz ljubavi. Ne bojte se te boli; ona je samo dokaz koliko ste voljeli i koliko ste bili voljeni. Bog se sjeća svakog Benovog osmijeha, svakog njegovog pitanja, svakog trenutka kada je bio vaš 'funny dad'. On ne zaboravlja. On čuva sve to u svome srcu, i jednog dana, u vječnosti, sve će vam to biti vraćeno, umnoženo Božjom radošću. Ben je bio vaš dar, a sada je dar cijeloj Crkvi, cijelom svijetu, kao netko tko nas podsjeća da ljubav nikada ne prestaje.

Zato, kada danas izađete iz ovog prostora, ponesite sa sobom jednu jednostavnu misao: Bog je vjeran. On vas nije napustio. Ben je kod kuće. Budite nježni prema sebi. Dopustite si da budete utješeni. Hodajte u svjetlosti, znajući da ste zauvijek povezani u onom istom Savezu kojega se Gospodin vječno sjeća. Neka vas Njegov mir, koji nadilazi svako razumijevanje, ispuni i vodi kroz svaki dan koji je pred vama. Imajte hrabrosti živjeti, jer ljubav koju ste dali nikada ne umire, ona samo postaje vječna. Amen.