Spomen svetog Martina, biskupa

Ponekad, dok prolazimo kroz dan, uhvatimo sebe kako tražimo nešto što nam izmiče. Možda je to onaj trenutak kada u tišini sobe, dok slažete njegove stvari ili gledate u praznu stolicu, na trenutak zastanete, očekujući da ćete čuti poznati zvuk otvaranja vrata ili onaj tihi, promišljeni smijeh kojim bi vas dočekao nakon napornog dana. Prošlo je četiri mjeseca od onog lipanjskog dana kada je Benjamin otišao kući Ocu, a ta tišina u vašoj kući još uvijek ima svoju težinu, svoj poseban prostor koji nitko drugi ne može ispuniti. Danas nismo ovdje da bismo ponudili brze odgovore ili izgovorili teške fraze koje ne liječe. Ovdje smo jer nas Božja riječ poziva da zastanemo, da udahnemo i da dopustimo svjetlu Evanđelja da dotakne ono mjesto u nama koje je umorno, ali još uvijek zna voljeti.

Sveti Pavao u Poslanici Titu nam govori o nečemu što je poput nježne, ali nepokolebljive prisutnosti. On kaže: 'Kad se pojavila dobrota i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti učinismo, nego po svojem milosrđu.' Zamislite to. Božja dobrota nije nagrada za naše uspjehe, ona nije plaća za naše napore. Ona je dar koji se pojavljuje usred naše nemoći. Sjetite se Benjamina Voa. Sjetite se onog dječaka čiji je um bio poput najbistrijeg izvora, uvijek u pokretu, uvijek spreman zaroniti u logiku, u matematiku, u složene svjetove tehnologije i onih zrakoplova o kojima je s toliko žara razgovarao. Bio je to dječak čija je znatiželja bila poput one svjetlosti koja 'hita da se objavi'. Sjetite se kako se s osmijehom na licu, onako iskreno i vedro, znao smijati dok je s tatom Alanom planirao svoju zamišljenu 'Con Chim Airlines'. U tom dječjem snu o letenju, u toj briljantnosti kojom je shvaćao AWS infrastrukturu, bila je skrivena čežnja duše koja nikada nije pripadala samo ovom tlu. On je tražio, on je istraživao, on je 'uranjio rano' u tajne svijeta, a sada je pronašao Onoga koji je sama Dobrota.

No, dopustite mi da vam kažem nešto posve iskreno, jer bol koju nosite u grudima ne traži masku već istinu. Znam da u onim dugim, tihim noćima, kada se kuća umiri, zna doći onaj tihi, mučni šapat sumnje: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam nešto promaknulo? Možda smo trebali primijetiti ranije?' Draga mama Thao, dragi tata Alan, slušajte me sada vrlo pažljivo: niste krivi. Niste ništa propustili. Vaša ljubav prema Benjaminu bila je potpuna, bdijuća, brižna, savršena onako kako samo roditeljsko srce može voljeti. Bolest s kojom se Benjamin suočio nije bila posljedica nikakvog propusta, nikakve pogreške, nikakve nebudnosti. U ovom svijetu postoje bitke koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku medicinu, svaku budnost ruku koje su ga držale. Otpustite taj kamen s ramena. Bog vas ne optužuje; On vas grli u vašoj boli. On zna svaku suzu koju ste prolili nad njegovim krevetom, svaku molitvu koju ste šapnuli u tami. Niste zakazali. Voljeli ste ga do kraja, i ta ljubav ostaje živa. Bog ne mjeri našu vrijednost prema onome što smo mogli spriječiti, već prema onome kako smo ljubili. A vi ste voljeli bez zadrške.

Isus nam u Evanđelju po Luki daje prispodobu o deset gubavaca. Desetorica su vapila: 'Isuse, Učitelju, smiluj nam se!' Kada su ozdravili, samo se jedan vratio. Jedan, i to Samarijanac, stranac. Isus pita: 'Gdje su ostali?' Braćo i sestre, ponekad se osjećamo kao da smo u onom društvu devetorice koji su nastavili dalje, zaboravljajući zahvaliti usred svoje patnje. Ali danas, usred vaše boli, želim vas pozvati da budete poput onog jednog koji se vratio. Zahvalnost nije negiranje boli. Zahvalnost je priznanje da je život, ma koliko kratak bio, dar. Benjamin je bio dječak koji je uvijek bio spreman dati. Sjetite se one prekrasne, dirljive ponude kada je, sa svojih petnaest godina, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne ujaku Williamu koji se borio s posljedicama moždanog udara. Nije je razbio, nije je morao nasilno otvoriti jer pomoć je već bila tu, ali ta ponuda – dječak koji nehotice, bez ikakvog nagovaranja, želi predati sve što ima za drugoga – to je slika čiste, nepatvorene ljubavi. To je bilo njegovo 'ulje'. On je živio s otvorenim dlanovima. Nije držao stvari grčevito za sebe; njegov život, iako kratak, bio je dar. I taj dar ne prestaje. Baš kao što onaj bunar u Cà Mau, izgrađen u Benovo ime, donosi živu vodu onima koji su žedni, tako i njegova ljubav, ta nježna, tiha dobrota, nastavlja teći kroz ovaj svijet.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, igru, snove i one nebrojene trenutke koje samo braća razumiju, znam koliko ti nedostaje tvoj najbolji prijatelj. Znam kako je teško prolaziti hodnicima škole ili sjediti za stolom bez njega. Ali sjeti se onoga što nosiš u sebi. Ti nisi sam. Ben je u tvom sjećanju, u tvom osmijehu, u tvojoj hrabrosti da nastaviš dalje. Kada vidiš zrakoplov kako reže oblake, sjeti se da te brat bodri s onih nebeskih visina, da želi da tvoj život bude pun, radostan i hrabar. Nemoj se bojati sanjati, nemoj se bojati živjeti, jer ljubav koju ste dijelili ne umire; ona je postala dio tebe. Ti si sada čuvar te uspomene, i tvoj život je najljepši spomenik koji Ben može imati.

Sveti Pavao nam u Poslanici Titu daje ključ: 'On nas spasi kroz kupelj ponovnog rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom.' To je naš poziv. Ne da ne tugujemo – jer tuga je cijena ljubavi – nego da ne tugujemo bez nade. Naša nada nije u tome da ćemo Benjamina vratiti u ovaj svijet, nego da ćemo ga ponovno susresti u onom svijetu gdje nema više noći, gdje nema više 'dugog čekanja', gdje je Gospodin već došao i vrata su širom otvorena. Zamislite taj susret. Zamislite tu radost. Zamislite onaj trenutak kada će se Ben, sa svojim briljantnim umom i onim svojim prepoznatljivim osmijehom, otrčati u susret vama. On je sada na gozbi gdje se više ne plače. On je u srcu Božjem, a tamo je sve sigurno, sve je cjelovito.

Braćo i sestre, ako danas nosite teret koji vam se čini preteškim za ponijeti, pogledajte u križ Kristov. Isus je prošao kroz tamu smrti, ali nije ostao u grobu. On je uskrsnuo, i u Njemu naš Benjamin živi punim, vječnim životom. Nema više boli za njega, nema više umora, samo ona svjetlost za kojom je njegova znatiželjna duša uvijek težila. On je kod kuće, na onoj gozbi gdje se više ne plače. On je kod Oca, a vi ste Njegovi. On vas drži u svojoj ruci, baš kao što je držao Benjamina.

Kada danas izađete iz ove crkve, ponesite sa sobom samo jednu malu odluku. Nemojte nositi težinu pitanja na koja nemate odgovor. Budite blagi prema sebi. Podijelite osmijeh, budite dobri jedni prema drugima, i ako možete, učinite neko malo djelo dobrote u tišini, u Benovo ime – baš kao što onaj bunar u Cà Mau donosi živu vodu onima koji su žedni. Neka Benova ljubav i dalje teče kroz vaše ruke u ovaj svijet. Bog vas blagoslovio, Bog vas držao u svom naručju, i neka vas mir koji sve nadilazi ispuni danas i uvijek. Amen.