Spomendan sv. Martina iz Toursa, biskupa

Zamislite na trenutak cestu. Onu prašnjavu, dugu cestu koja vodi kroz Galileju i Samariju, put kojim je Isus prolazio ususret Jeruzalemu. Nije to bila staza za laganu šetnju. Bila je to cesta onih koji se kreću polako, jer u ono vrijeme, zakon je nalagao da određeni ljudi moraju hodati podalje. Desetorica gubavaca stajala su u daljini. Nisu smjeli prići bliže. Nisu smjeli dodirnuti rub Isusove haljine. Stajali su daleko, ali su njihovi glasovi bili snažni, jer u očaju čovjek nauči vikati drugačije: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“

Sjetite se sada onih malih, tihih trenutaka s obiteljskih putovanja. Kada sjedite u automobilu, dok se krajolici izmjenjuju iza prozora, a djeca u pozadini grickaju omiljene grickalice ili razgovaraju o sitnicama koje samo njima imaju smisla. Ben je volio ta putovanja. Volio je promatrati svijet u pokretu. Nije bio tip dječaka koji samo sjedi i čeka; njegov um, brz i bistar poput koda koji je pisao u svom repozitoriju, uvijek je tražio vezu između onoga što vidi i onoga što razumije. Sjetite se onih trenutaka kada bi ga tata vodio na mjesta gdje su zrakoplovi polijetali i slijetali, ili onog slatkog, nasmijanog lica dok s obitelji dijeli čašu boba čaja. Ben je bio dječak koji je znao gledati naprijed.

Ali danas moramo stati na toj cesti, baš tu, kod one desetorice. Isus im govori da odu i pokažu se svećenicima. I dok su išli, dogodilo se čudo. Očišceni su. Desetorica ljudi koji su nosili teret odbačenosti, odjednom osjećaju kako im se koža obnavlja, kako se snaga vraća u iscrpljena tijela. Zamislite tu radost. Zamislite to olakšanje. Ali onda se događa nešto što nas zaustavlja.

Samo se jedan okrenuo.

Samo jedan od njih desetorice, primijetivši da je ozdravljen, vraća se natrag. On ne nastavlja svoj put prema novom životu zaboravljajući Onoga tko mu ga je darovao. Vraća se, slavi Boga velikim glasom, baca se do nogu Isusovih i zahvaljuje mu. A Evanđelje nam namjerno dodaje jedan detalj koji para srce: „I on bijaše Samaritanac.“ Stranac. Onaj od kojega nitko nije očekivao zahvalnost, onaj koji je bio dvostruko udaljen – i bolešću i podrijetlom – jedini se sjetio reći hvala.

Isus postavlja pitanje koje i danas odzvanja praznim sobama naših domova: „Zar se desetorica ne očistiše? Gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“

Ovdje moramo zastati i pogledati u vlastita srca. Prošla su četiri mjeseca, Alane i Thao, od onog trinaestog lipnja. Znam da u vašem domu tišina ima težinu koja se ne da izmjeriti. Znam da postoje dani kada se probudite i prva stvar koju osjetite nije svjetlost jutra, nego golemi, hladni prostor za stolom. Znam da se pitate gdje je nestao taj dječak čiji su osmijeh, briga za obitelj i beskrajna radoznalost ispunjavali svaki kutak. Možda se u tišini noći, kada um utihne, uvuče ona teška misao: „Jesam li učinio dovoljno? Je li se moglo još nešto poduzeti?“

Želim vam danas, pred ovim oltarom i u Božjoj prisutnosti, reći istinu koja vas mora osloboditi. Bolest koja je odvela vašeg Benjamina nikada nije bila kazna. Nije bila rezultat propusta, niti je bila pod vašom kontrolom. Bog ne šalje bolest. Bog ne optužuje roditelje koji su bdjeli uz krevet, koji su prošli svijet od Rima do Lourdesa, koji su dali svu svoju snagu i ljubav. Niste propustili ništa. Bili ste njegova sigurna luka, njegov dom, njegovi ljudi. Molim vas, spustite taj nevidljivi kamen krivnje s leđa. On nije vaš. Bog vas ne gleda s prijekorom; On vas gleda s istom onom nježnošću s kojom je gledao i onog Samaritanca koji se vratio zahvaliti.

Ben je bio dječak koji je znao što znači darovati sebe. Sjetite se one njegove nevjerojatne, tihe ponude. Kada je njegov stric William prošao kroz teške trenutke s moždanim udarima, petnaestogodišnji Ben je bez oklijevanja rekao roditeljima da je spreman dati cijelu svoju ušteđevinu, sve iz svoje kasice, da pomogne. Nije to učinio da bi se hvalio; to je bila iskrena, dirljiva velikodušnost dječaka čije je srce bilo veće od svijeta. Iako ta kasica nije morala biti razbijena jer je obitelj već imala rješenje, sama ponuda ostaje. Pokazuje kakav je bio. Dječak koji je htio graditi vlastitu zrakoplovnu kompaniju u mislima – zvanu 'con chim airlines', uz čije bi se spominjanje uvijek slatko hihotao – zapravo je gradio nešto puno veće: gradio je ljubav koja ne prestaje na zemlji.

Ryane, brate mali, znam da ti nedostaje tvoj suborac u igri, tvoj stariji brat s kojim si dijelio vožnje, putovanja i boba čajeve. Znam da su dani drukčiji. Ali sjeti se onoga što vas je povezivalo. Ben te volio. On te i sada gleda s onim istim toplim osmijehom. Kada vidiš avion kako para oblake visoko na nebu, neka to bude tvoj tihi podsjetnik: tu je, dobro je, i njegova ljubav prema tebi ne blijedi. Nastavi rasti, budi hrabar, nosi tu radost koju ste zajedno dijelili.

Isus je onom zahvalnom gubavcu rekao: „Ustani i idi! Vjera te tvoja spasila.“

To je poziv upućen svima nama danas. Ne da ostanemo ležati pod teretom tuge, nego da ustanemo. Da živimo – ne samo za sebe, nego i za one koje nosimo u srcu. Sveti Pavao u poslanici Titu podsjeća nas da nas je Bog spasio „po milosrđu svome, kupelji ponovnog rođenja i obnovu po Duhu Svetom“. Naša nada nije utemeljena na našim zaslugama, nego na Božjoj milosti. Ben je sada u toj milosti. On je onaj dječak koji je završio svoj zemaljski let, ali čiji je zrakoplov sigurno sletio u Božje naručje, u onaj vječni mir gdje nema više boli, nema više bolnica, nema više teških testova.

Kada danas izađete iz ovoga prostora, ponesite sa sobom jednu malu, jednostavnu stvar. Kada osjetite da je tuga preteška, zastanite na tren, udahnite duboko i recite u tišini svoga srca: „Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim, i ti čuvaš moga Bena.“ Prepustite se majčinskom zagrljaju Blažene Djevicu Marije, koja je i sama stajala pod križem i zna svaku suzu koju roditelj može prolijevati. Neka vas njezina ruka vodi, a mir Gospodnji ispuni svaku pukotinu vašeg doma. Amen.