Ponedjeljak dvadeset i šeste sedmice kroz godinu

Zamislite na trenutak dječaka koji sjedi za svojim radnim stolom, okružen ekranima, kodovima i onim prepoznatljivim sjajem u očima koji se javlja kada um dotakne istinu. Sjećam se priče o našem Benjaminu, o našem Benu, kako je s onom svojom urođenom radoznalošću gledao u svijet – ne samo kao u skup činjenica, nego kao u mjesto koje treba razumjeti, popraviti i voljeti. Sjetite se onog trenutka kada je, još dječak, s takvom ozbiljnošću i ljubavlju poželio ponuditi cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne stricu Williamu. Nije je razbio, nije je ispraznio – bila je to ponuda čistog srca koje nije kalkuliralo. To je bio Ben. U svijetu koji nas uči da mjerimo, da brojimo, da čuvamo za sebe, on je bio spreman dati sve. Ta ponuda, taj trenutak čiste darežljivosti, nije bila tek dječja gesta; bila je to odjek onoga što danas čujemo u Božjoj riječi.

U današnjem prvom čitanju susrećemo Joba. Čovjeka koji je izgubio sve. 'Gospodin dade, Gospodin oduze', kaže on, prostrt na zemlji. To su riječi koje nas danas, tri mjeseca nakon što je Ben otišao u vječnost, mogu ispuniti strahom. Kako možemo reći 'blagoslovljeno ime Gospodnje' kada srce krvari? Kako pronaći snagu u tim riječima kada se osjećamo kao da je oluja – poput one iz Jobove priče – srušila sve zidove našega doma? Pitanje nije u tome kako biti 'jak' u boli, nego kako ostati vjeran Bogu kada se čini da je sve izgubljeno. Job nam ne nudi teoriju; on nam nudi svoje slomljeno srce koje se još uvijek okreće prema Bogu. On ne proklinje, on ne traži krivca, on jednostavno stoji pred Otajstvom.

Moramo biti iskreni prema boli koju nosimo. Thao, Alane, Ryane, znam da ta praznina ponekad vrišti u tišini. Znam da postoje jutra kada se tuga uvuče u dom prije prvih zraka sunca. Želim vam reći nešto što morate čuti danas: niste krivi. U tami koja vas ponekad obavije, možda se uvukla sjena sumnje, pitanje jeste li mogli učiniti više, jeste li nešto propustili u tim dugim danima borbe. Molim vas, odbacite te misli. Bolest nije kazna. Ona nije rezultat vaših propusta ili nečega što ste učinili ili niste učinili. Ben je bio okružen vašom ljubavlju, vašom brigom, vašim zagrljajima. Vi ste bili njegovo utočište. Bog ne šalje bolest, i Bog vas ne optužuje. Pustite taj teret krivnje, jer on nikada nije pripadao vama. Vi ste bili vjerni do samoga kraja, baš kao što je Isus bio vjeran svome Ocu na križu. Niste propustili ništa, jer ste dali sve što ste imali. Bog vas ne gleda kroz prizmu onoga što se dogodilo, nego kroz prizmu ljubavi kojom ste ga grlili svakoga dana.

U današnjem Evanđelju učenici se svađaju o tome tko je najveći. Isus, čitajući njihova srca, ne drži im lekciju o moći. On uzima dijete i stavlja ga pored sebe. On kaže: 'Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima.' Isus nam ovdje otkriva tajnu: veličina nije u postignućima, u inteligenciji ili u onome što svijet smatra važnim. Veličina je u jednostavnosti, u čistoći srca, u onoj dječjoj sposobnosti da se daruje. Naš Ben je bio upravo to – dijete Božje koje je, unatoč svojoj briljantnosti, unatoč svojim snovima o 'Con Chim Airlines', ostalo nježno, blago i puno empatije. On je bio to dijete koje je Isus stavio pored sebe. I danas, on stoji pored Isusa u nebeskoj gozbi, podsjećajući nas da je to mjesto gdje svi mi, na kraju, trebamo biti.

Ryane, brate, znam da ti nedostaje tvoj najbolji prijatelj. Znam da su dani bez njega drugačiji. Ali sjeti se onoga što je tata podijelio – sjeti se onih trenutaka zajedništva, onih snova u kojima je Ben bio snažan i zdrav, gdje se smijao. To nije bila samo utjeha u snu. To je bila potvrda da je Ben s tobom. On te ne ostavlja. On te prati, on se smiješi tvojim uspjesima, on te tješi u tvojim tugama. Nastavi živjeti za obojicu. Nastavi istraživati, nastaviti biti znatiželjan, nastaviti voljeti ljude onako kako je on volio. Ti si dio njegove ostavštine. Ti si dokaz da ljubav ne umire, nego se mijenja i raste.

Dragi moji, Bog nam ne nudi život bez boli, ali nam nudi život koji pobjeđuje bol. On nam ne nudi odgovore na pitanje 'zašto', ali nam nudi sebe kao odgovor. Kada se danas vratite kući, nemojte se bojati tišine. U toj tišini, Bog govori. U toj tišini, osjetite toplinu Benove prisutnosti. On je dobro. On je u Banquet of Heaven, u nebeskoj gozbi, gdje nema više suza, gdje je sve jasno. A vi, vi ste pozvani da budete dobro. Korak po korak. Dan po dan. Oslanjajući se na Onoga koji je rekao: 'Ja sam uskrsnuće i život.' Nosite u sebi ovo obećanje: Gospodin je blizu onima koji su slomljenog srca. On je tu. On je uvijek bio tu. I On vas nikada, baš nikada, neće napustiti. Neka vas Njegov mir prati u svakom koraku, danas i zauvijek. Amen.