Ponedjeljak dvadeset i šestog tjedna kroz godinu

Zamislite na trenutak jedan sasvim običan, gotovo neprimjetan prizor: dječak koji sjedi u zračnoj luci, s nosom pritisnutim uz staklo, promatrajući Boeing 737 kako se polako odmiče od terminala. Benjamin Vo nije samo gledao zrakoplove; on je u tom tihom promatranju, u tom 'airport spottingu', tražio smisao kretanja, tražio ljepotu u preciznosti stroja koji prkosi gravitaciji. Sjetite se onog njegova zaraznog gigota kada bi govorio o svojoj zamišljenoj kompaniji, 'con chim airlines'. To nije bila samo dječja igra; to je bila duša koja je već u svojoj petnaestoj godini razumjela da život ima smisla samo ako se usmjeri prema visinama, ako se usmjeri prema nečemu što nadilazi zemaljske granice. Danas, dok stojimo pred riječju Božjom, ta slika uzlijetanja postaje naša molitva.

U prvom čitanju susrećemo Joba. Čujemo strašne vijesti: stoka je odvedena, pastiri su pobijeni, a na kraju, najteži udarac – kuća se srušila na njegovu djecu. Job se baca na zemlju, kida svoj ogrtač i izgovara riječi koje odzvanjaju kroz stoljeća: 'Gol sam izašao iz majčine utrobe, gol ću se vratiti. Gospodin dade, Gospodin oduze, blagoslovljeno ime Gospodnje!' To je trenutak u kojem se ljudska bol susreće s Božjom tajnom. Job ne proklinje. On ne optužuje. On prihvaća misterij života koji nam je dan kao dar, a ne kao vlasništvo. Često se pitamo zašto. Zašto neke oluje dolaze tako iznenada, zašto se neki životi čine tako kratki, poput onog zrakoplova koji se uzdigne u visinu i nestane iz vidokruga prije nego što smo bili spremni pustiti ga?

Dragi Alane, draga Thao, znam da je prošlo tri mjeseca otkako je vaš Ben, vaš ljubljeni sin, prešao u vječnost. Znam da u vašem domu tišina ponekad postaje toliko gusta da se čini kako se ne može disati. Znam da se u tim trenucima, kada se sjene produlje, u vašim srcima zna pojaviti onaj tihi, mučni šapat: 'Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neki znak? Je li ovo neka kazna?' Želim vam danas, u ime Krista, reći istinu koja mora prodrijeti dublje od bilo koje boli: Niste krivi. Niste ništa propustili. Vaša skrb za Bena bila je sveta, bila je potpuna, bila je odraz Božje ljubavi prema vama. Bolest koja ga je odnijela nije bila kazna, nije bila rezultat vašeg propusta, niti je bila posljedica nečega što ste vi učinili ili propustili učiniti. Bog ne šalje bolest. Neke oluje u životu dolaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata naše budnosti. Bog ne traži od vas da budete savršeni roditelji koji mogu zaustaviti svaku životnu nepogodu; On traži da budete Njegova djeca koja se oslanjaju na Njegovu milost. Skinite taj kamen krivnje sa svojih ramena. Vi ste voljeli savršeno, a ta ljubav živi i dalje. Benjamin nije samo dječak koji je otišao; on je dječak koji je stigao na odredište gdje nema više boli. On je kod Onoga koji je stvorio svaku zvijezdu i svaki let.

Pogledajte Evanđelje. Učenici se svađaju tko je najveći. Oni traže moć, traže prestiž, traže mjesto u povijesti. A Isus? Isus uzima dijete. On ga stavlja u središte. On kaže: 'Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima.' Isus nam pokazuje da veličina nije u visini, nije u postignućima, nije u onome što svijet mjeri. Veličina je u jednostavnosti, u nježnosti, u sposobnosti da se bude 'najmanji'. Ben je bio upravo to – briljantan um, sposoban za složene AWS infrastrukture, ali istovremeno dječak koji je s toliko nježnosti i jednostavnosti volio svoju obitelj. On je bio taj koji je, unatoč svojoj mladosti, imao srce toliko veliko da je poželio darovati cijelu svoju ušteđevinu za strica Williama. On nije morao razbiti tu kasicu; sama njegova namjera, ta čista, nepatvorena velikodušnost dječaka, bila je dovoljna. Bog ne gleda u kasicu; Bog gleda u srce. A Benovo srce bilo je, i ostaje, ispunjeno ljubavlju. Ta ljubav nije ispraznost. Ta ljubav je vječna.

Sjetite se onog sna koji je tata imao 25. lipnja. Ben stoji ispred vrata, izgleda zdravo, nosi zelene kratke hlače. On kaže: 'Ba ơi, test nào con cũng qua hết. Con tự thở được bình thường mà... sao con lại bị như vầy?' A onda, kada se tata približi, Ben se smiri i kaže: 'Không sao đâu, con sẽ dõi theo ba mẹ.' To nije samo san; to je odjek Božje utjehe. Ben je prošao svoj test. On je sada u onom nebeskom prostoru gdje nema više 'stresnih' trenutaka, gdje nema više bolnica, gdje je zrak čist i gdje on može letjeti slobodno, bez ikakvih ograničenja. On vas ne gleda s tugom; on vas gleda s ljubavlju. On je vaš anđeo koji vas prati u svakom vašem koraku.

Dragi Ryan, ti si brat koji nosi dio te utrke. Znam da ti nedostaje tvoj suigrač, tvoj partner u istraživanju svijeta, onaj s kojim si dijelio snove o budućnosti. Ali sjeti se, Ben te gleda. On te navija. On je tvoj anđeo čuvar. Tvoj život je nastavak njegove radosti. Budi hrabar, kao što je on bio hrabar. Budi nježan, kao što je on bio nježan. Neka te Gospa, koja je također stajala pod križem i gledala svoga Sina, zagrli svojom majčinskom ljubavlju i pokaže ti da nisi sam. Nisi sam jer imaš brata koji te voli iz vječnosti.

Ovo je utjeha za svakoga od vas koji slušate, a nosite teške križeve. Možda se osjećate kao da su zidovi vaše kuće popustili pod težinom tuge. Ali čujte ovo: Isus je onaj koji nas podiže iz ruševina. On vas vidi. On vidi vašu majčinsku i očinsku bol, vašu bratsku tugu. On vas ne osuđuje. On vas grli. On je stijena na kojoj možete stajati kada sve ostalo drhti. Neka vas utješi spoznaja da je Ben, naš dragi Benjamin, sada u rukama koje su ga stvorile i koje ga ljube više nego što ga itko od nas može ljubiti. On je kod kuće.

Što možemo danas ponijeti iz ove riječi? Kada izađete kroz vrata, kada vas sutra ujutro pritisne sjećanje, zastanite. Udahnite. Sjetite se da je Ben siguran. Sjetite se da ste vi sigurni u Božjoj ljubavi. Učinite danas jedno malo djelo dobrote – ne zato što morate, nego zato što je to jezik kojim je Ben govorio svijetu. Možda je to samo osmijeh nekome tko izgleda usamljeno, možda je to tiha molitva za nekoga tko trpi. Neka to bude vaš način da kažete: 'Ben, tvoja ljubav je još ovdje.' Kao što onaj bunar u Cà Mau i danas daje život, tako i vaša ljubav, darovana drugima u njegovo ime, postaje izvor nade koji nikada ne presušuje. Benjamin Vo, naš dragi Ben, sada je u miru. Neka vas njegova blagost, njegova znatiželja i ona njegova nevjerojatna sposobnost da voli, vode kroz ove dane. Ne bojte se. Gospodin je s vama, danas i zauvijek. On je vaš temelj. On je vaša stijena. On vas nikada neće napustiti. Amen.