Četvrtak trideset i prvog tjedna kroz godinu

Zamislite na trenutak jednu sasvim običnu, gotovo nečujnu sliku iz obiteljskog albuma: Benjamin sjedi za stolom, a pred njim je otvorena bilježnica ispunjena logičkim nizovima i skicama, onim njegovim briljantnim umom koji je već s deset godina razmišljao o arhitekturi oblaka i 'Con Chim Airlinesu'. Nije to bila samo dječja igra; to je bila njegova strast, način na koji je pokušavao shvatiti svijet, posložiti ga u red i ljepotu. Sjetite se onog njegovog blagog, sramežljivog osmijeha kada bi mu tata pričao priče, a on bi ga slušao s takvom pozornošću kao da su te riječi najvažnije blago na svijetu. U tom dječaku, u tom njegovom pogledu uprtom u daljinu, u zrakoplove i u budućnost, postojala je jedna nutarnja jasnoća. Danas, dok čitamo riječi svetoga Pavla Filipljanima, vidimo tu istu usmjerenost. Pavao kaže: 'Što mi god bijaše dobitak, to sam radi Krista izgubio.' Pavao ne govori o gubitku kao o porazu, nego kao o zamjeni: on daje sve svoje zemaljske sigurnosti, svoj ponos i svoje postignuće, samo da bi zadobio ono što je neusporedivo veće – spoznaju Krista Isusa, svoga Gospodina.

Moramo, međutim, stati i pogledati istini u oči. Četiri su mjeseca prošla od onog lipanjskog dana kada je naš Ben pošao Ocu, a tuga nije neka apstraktna misao. Ona je stvarna. Ona je ona tišina u kući koja se čini preteškom, ona je prazna stolica za obiteljskim stolom, ona je trenutak kada se ujutro probudite i na djelić sekunde zaboravite, a onda vas stvarnost udari poput vala. Dragi Alane, draga Thao, znam da postoje trenuci kada vas sjećanje na Benov glas, na njegovu znatiželju ili na one trenutke kada je s takvom ozbiljnošću slušao tatine priče – kao da su najvažnije na svijetu – pogodi poput udara vjetra u prsa. Možda se u tami noći opet pojavi ono tiho, bolno pitanje: jesmo li mogli učiniti više? Je li naša roditeljska briga negdje zakazala? Želim vam danas, pred ovim oltarom i pred licem živoga Boga, reći istinu koja mora iscijeliti svaku kap gorčine do samoga dna: Niste krivi. Posve ste nedužni pred ovim križem. Bolest nikada nije bila kazna, niti je ikada bila posljedica ičega što ste učinili ili propustili u svojoj brizi. Neke oluje u ljudski život ulaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti. Vi ste voljeli Benjamina savršenom, predanom ljubavlju; Bog vas zbog toga ne optužuje, već s neizrecivom nježnošću skida taj nepravedni kamen s vaših ramena. Možete slobodno tugovati, bez sjene krivnje, jer vaša je ljubav bila čista, a Bog je primi u svoje ruke kao mirisni tamjan. Niste zakazali. Niste ništa propustili. Bog ne traži od vas savršenstvo, već samo vaše slomljeno, ali vjerno srce.

U današnjem Evanđelju po Luki, Isus nam priča o pastiru koji ostavlja devedeset i devet ovaca da bi potražio onu jednu izgubljenu. Zamislite tu sliku: pastir ne stoji mirno, on se ne miri s gubitkom. On ide, on traži, on se penje preko stijena i prolazi kroz trnje sve dok ne nađe svoju ovcu. A kada je nađe, ne kori je, ne pita je zašto je odlutala. On je stavlja na svoja ramena. On je nosi. To je naša vjera. Ben nije 'izgubljen' u smislu u kojem svijet to shvaća. On je na ramenima Dobrog Pastira. On je nađen. I Isus nam kaže: 'Radujte se sa mnom!' To je poziv koji nam se čini gotovo nemogućim usred naše boli, ali to je poziv na nadu. Kad Pavao govori o 'odmetu' svega što je smatrao dobitkom, on nam pokazuje da je jedino što na kraju ostaje – ljubav. Benova ljubav, ta njegova spremnost da ponudi sve što ima, poput onog trenutka kada je, unatoč svojoj mladosti, htio dati svoju ušteđevinu za strica Williama, nije bila uzaludna. Ta gesta, ta čistoća srca, to je ono što ga je učinilo 'bogatim' u Božjim očima. On je bio dječak koji je razumio da se život ne mjeri onim što posjeduješ, nego onim što si spreman darovati.

Isus nas u Evanđelju podsjeća i na ženu koja traži izgubljenu drahmu. Ona pali svjetiljku, ona mete kuću, ona traži pažljivo. To je slika Božje upornosti u potrazi za svakim od nas. Bog ne odustaje od nas ni u našoj tuzi, ni u našem očaju. On pali svjetiljku svoje prisutnosti u tami naših noći. On ne želi da itko od nas bude izgubljen u svojoj boli. On nas želi okupiti, želi nas priviti uz sebe. Ben je sada dio te nebeske radosti. On je sada onaj koji se raduje s anđelima, onaj koji nas čeka na obali vječnosti. I znajte ovo: Ben vas ne gleda s visine kao netko tko vas je zaboravio. On vas gleda kao netko tko vas poznaje bolje nego itko, kao netko tko je s vama dijelio svaki trenutak, svaki san, svaki let zrakoplovom.

Ryan, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, sunčane dane i onaj tihi bratski smijeh, pogledaj prema gore. Tvoj brat nije nestao u ništavilu. On je sada tvoj zagovornik. Nemoj se bojati koračati dalje, sanjati, živjeti punim plućima, jer u tvome srcu kuca dio te iste radosti. Ben te promatra s ponosom i želi da tvoj život bude ispunjen svjetlošću i hrabrošću. Ti si njegov brat, i ta veza ne poznaje granicu smrti. Kad god pogledaš u nebo i vidiš avion kako prolazi, kad god se sjetiš onih zajedničkih trenutaka, znaj da je to Benov pozdrav tebi. On je tu, u tišini tvoje molitve, u tvome sjećanju, u tvojoj budućnosti. On te voli, Ryan, i ta ljubav je jača od bilo koje udaljenosti.

I vama koji nas pratite u ovoj tišini – roditeljima koji nosite nevidljive rane, djeci koja trpe, svakome tko se večeras pita kako dalje pod teretom gubitka – poručujemo: niste sami. Bog vas drži u svojim dlanovima. Baš kao što onaj čisti zdenac podignut u Benovo ime u dalekom vijetnamskom selu donosi hladnu, životvornu vodu žednima, tako i njegova dobrota nastavlja teći ovim svijetom kroz svaku vašu suzu pretvorenu u molitvu. Lomeći kruh sjećanja, znajte da ljubav nikada ne umire. Ona se samo mijenja, ona se pročišćava, ona postaje dio vječnosti. Ben je sada u 'kući Očevoj', gdje više nema boli, gdje je sve ispunjeno svjetlošću koju je on tako volio.

Zato vas pozivam: danas, kada izađete iz ove crkve, ne nosite sa sobom tugu kao jedini teret. Nosite sa sobom mir. Nosite sa sobom spoznaju da je Ben na sigurnome, u Očevu zagrljaju, slobodan od svake boli, slobodan od svakog 'zašto'. Učinite danas jedno malo djelo dobrote u njegov spomen – osmjehnite se nekome tko je tužan, pomozite nekome tko nosi težak teret, izgovorite riječ utjehe onome tko je usamljen. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije, Majke koja je stajala pod križem i razumije svaku bol, zagrli i utješi. Ona zna put. Ona zna kako se nosi bol. Ona vas vodi k Njemu, koji je vaša stijena, vaša snaga i vaša vječna nada, danas i u vijeke vjekova. Amen.