Ponedjeljak dvadeset osmog tjedna kroz godinu

Zamislite na trenutak jedan sasvim običan, gotovo neprimjetan prizor: dječak koji sjedi u zračnoj luci, prislonjen uz staklo, promatrajući kako se golemi zrakoplov polako odvaja od piste i uzdiže u visine. U tim očima, koje su s tolikom pažnjom pratile svaku liniju krila i svaki zvuk motora, nije bilo samo dječje fascinacije strojevima. Bilo je tu nešto dublje, neka tiha čežnja za prostranstvima, za onim što leži izvan granica našega svakodnevnog života. Benjamin Vo, naš dragi Ben, bio je dječak koji je u sebi nosio upravo tu vrstu pogleda – pogled koji nikada nije bio prikovan samo za tlo, već je uvijek tražio horizonte. On je u svojoj nježnosti, u onoj svojoj blistavoj inteligenciji kojom je slagao kodove i planirao putovanja, zapravo cijeloga života učio kako se uzlijeće prema nečemu većem.

Danas nas sveti Pavao u poslanici Galaćanima poziva da podignemo pogled. On nam govori o dvije žene, o dvije stvarnosti: o Hagar, koja rađa za ropstvo, i o ženi slobodnoj, koja je naša majka. 'Za slobodu nas Krist oslobodi', piše Pavao. To nije samo teološka tvrdnja. To je poziv da prestanemo živjeti pod jarmom straha, pod jarmom onoga što smo morali, što smo trebali, što smo propustili. Pavao nam govori da smo djeca obećanja. Benjamin je živio to obećanje. Sjetite se onoga trenutka kada je, tako mlad i tako pun srca, poželio darovati cijelu svoju ušteđevinu za strica koji je trpio. Nije to učinio iz osjećaja dužnosti, nije to učinio da bi se dokazao. Učinio je to iz čiste, slobodne ljubavi. Ta njegova namjera, ta spremnost da se bez zadrške daruje, bila je znak da je on već tada pripadao onoj 'Jeruzalemu odozgo', onoj slobodnoj domovini gdje ljubav nema granica.

Dragi Alane, draga Thao, znam da se u tišini vašega doma, sada kada su prošla tri mjeseca, ponekad osjećate kao da ste još uvijek zarobljeni u onoj ponoći kada se svijet srušio. Znam kako je to kada se sjene produlje i kada vas obuzme onaj tihi, mučni šapat sumnje: 'Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neki znak? Je li ovo bila neka kazna?' Želim vam danas, u ime Krista, izgovoriti istinu koja mora prodrijeti dublje od bilo koje boli: Niste krivi. Vaša skrb za Bena bila je sveta, bila je potpuna, bila je odraz Božje ljubavi prema vama. Bolest nije bila kazna, nije bila rezultat vašeg propusta, niti je bila posljedica ičega što ste vi učinili. Bog ne šalje bolest. Neke oluje u životu dolaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata naše budnosti. Bog ne traži od vas da budete savršeni roditelji koji mogu zaustaviti svaku životnu nepogodu; On traži da budete Njegova djeca koja se oslanjaju na Njegovu milost. Skinite taj kamen krivnje sa svojih ramena. Vi ste voljeli savršeno, a ta ljubav živi i dalje. Benjamin nije samo dječak koji je otišao; on je dječak koji je stigao na odredište gdje nema više boli, gdje je zrak čist i gdje on može letjeti slobodno, bez ikakvih ograničenja.

Isus u današnjem Evanđelju govori o znaku. 'Naraštaj je ovo zao', kaže On, 'traži znak, ali mu se znak neće dati osim znaka Jonina.' Ljudi su tražili dokaze, tražili su potvrde, tražili su da Bog učini nešto spektakularno kako bi ga povjerovali. Ali Isus ih usmjerava prema Joninom znaku – prema znaku pouzdanja u tami, prema znaku onoga koji je prošao kroz dubine i izašao na svjetlo. Ben je bio taj znak. Njegova blagost, njegova nevjerojatna sposobnost da se smije čak i kada mu je bilo teško – sjetite se one priče o ljutom Pad Thaiju u Bangkoku, gdje je suza išla niz obraz, a on se smijao jer je to bilo tako 'ludo' iskustvo – to je znak. To je znak da život, čak i kada je težak, može biti ispunjen radošću ako se oslonimo na Boga. On nije tražio velike znakove; on je živio u malim čudima svakodnevice, u onom 'airport spottingu' s tatom, u onom zajedništvu s Ryanom.

Dragi Ryan, ti si brat koji nosi dio te utrke. Znam da ti nedostaje tvoj suigrač, tvoj partner u istraživanju svijeta, onaj s kojim si dijelio snove o budućnosti. Ali sjeti se, Ben te gleda. On te navija. On je tvoj anđeo čuvar. Tvoj život je nastavak njegove radosti. Budi hrabar, kao što je on bio hrabar. Budi nježan, kao što je on bio nježan. Neka te Gospa, koja je također stajala pod križem i gledala svoga Sina, zagrli svojom majčinskom ljubavlju i pokaže ti da nisi sam. Nisi sam jer imaš brata koji te voli iz vječnosti.

Ovo je utjeha za svakoga od vas koji slušate, a nosite teške križeve. Možda se osjećate kao da su zidovi vaše kuće popustili pod težinom tuge. Ali čujte ovo: Isus je onaj koji nas podiže iz ruševina. On vas vidi. On vidi vašu majčinsku i očinsku bol, vašu bratsku tugu. On vas ne osuđuje. On vas grli. On je stijena na kojoj možete stajati kada sve ostalo drhti. Neka vas utješi spoznaja da je Ben, naš dragi Benjamin, sada u rukama koje su ga stvorile i koje ga ljube više nego što ga itko od nas može ljubiti. On je kod kuće. On je u onom nebeskom prostoru gdje se svaki njegov san ostvaruje. On vas ne gleda s tugom; on vas gleda s ljubavlju, on vas prati u svakom vašem koraku.

Što možemo danas ponijeti iz ove riječi? Kada izađete kroz vrata, kada vas sutra ujutro pritisne sjećanje, zastanite. Udahnite. Sjetite se da je Ben siguran. Sjetite se da ste vi sigurni u Božjoj ljubavi. Učinite danas jedno malo djelo dobrote – ne zato što morate, nego zato što je to jezik kojim je Ben govorio svijetu. Možda je to samo osmijeh nekome tko izgleda usamljeno, možda je to tiha molitva za nekoga tko trpi. Neka to bude vaš način da kažete: 'Ben, tvoja ljubav je još ovdje.' Kao što onaj bunar u Cà Mau i danas daje život, tako i vaša ljubav, darovana drugima u njegovo ime, postaje izvor nade koji nikada ne presušuje. Benjamin Vo, naš dragi Ben, sada je u miru. Neka vas njegova blagost, njegova znatiželja i ona njegova nevjerojatna sposobnost da voli, vode kroz ove dane. Ne bojte se. Gospodin je s vama, danas i zauvijek. On je vaš temelj. On je vaša stijena. On vas nikada neće napustiti.