U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Mir vam i radost u Gospodinu, koji nas danas okuplja u svojoj ljubavi i milosrđu.
Gospodine, smiluj se. Kriste, smiluj se. Gospodine, smiluj se.
Zamislite na trenutak onu običnu, svakodnevnu sliku koja se lako ureže u pamćenje: dječak sjedi u automobilu, nosi plavu šiltericu s crvenim obodom i jarko plavi ruksak, spreman za još jednu malu avanturu dok se sunce probija kroz palme. U tom prizoru nema nikakve velike drame, nema teških misli, nema sjena. Tu je samo znatiželjan pogled dječaka koji gleda kroz prozor i čeka ono što je pred njim. Naš Benjamin Vo živio je s takvom radoznalošću. Njegov um, tako bistar i spreman hvatati se u koštac sa složenim radostima tehnologije, s onim svijetom AWS poslužitelja i igrica koje je sam kodirao na svom GitHubu, uvijek je bio okrenut prema nečem novom. A opet, ispod te briljantnosti krila se ona najdublja jednostavnost – njegov tihi osmijeh, njegovo šaputanje o maštarejama poput 'Con Chim Airlinesa' koje bi kod njegove mame i tate izazvalo topao, blagi smiješak. Ben je bio dječak koji je promatrao svijet s iskrenom radošću.
A onda nam se pogled vraća na današnju riječ, na ove neobične, oštre retke iz Otkrivenja i iz evanđelja o Zakeju. U Otkrivenju Gospodin govori crkvama koje misle da su žive, a zapravo su mlake. On im ne dijeli komplimente; on ih budi. 'Evo, na vratima stojim i kucam', govori Isus Laodiceji. 'Posluša li tko glas moj i otvori li vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.' Taj glas ne dolazi izdaleka. On ne udara silovito; on kuca tiho, postojano, na vrata svakoga srca. Isus ne traži savršenstvo koje je samo sebi svrha; on traži otvorenost. Sjetite se Zakeja iz Jerihona. Čovjek malena rasta, carinik kojeg nitko nije volio, čovjek koji se morao popeti na divlju smokvu samo da bi vidio tko je taj Isus što prolazi. Zakej nije bio svetac po mjerilima svoga grada. Bio je grešnik, bio je čovjek označen prezirom. Ali kada je Isus digao pogled i rekao mu: 'Zakeju, siđi brzo, danas mi je boraviti u tvojoj kući', Zakej je sišao s radostima. Otvorio je vrata. Otvorio je novčanik, ponudio pola imanja siromašnima, četverostruko vratio onima koje je oštetio.
Sve to moramo staviti ovdje, usred naše tišine, dok je prošlo već pet mjeseci od onog lipanjskog dana kada je naš Ben pošao Ocu. Tuga nije književni pojam. Tuga je ona ranojutarnja tišina u kući kad se probudite i na tren zaboravite da ga nema, a onda vas preplavi ona stvarna, teška praznina. Dragi Alane, draga Thao, znam da vas u noćnim satima znaju pogoditi valovi sjećanja na njegov glas, na njegove korake, na onaj trenutak kada vam je s čistom ljubavlju uputio svoju posljednju poruku za Dan očeva. Možda se negdje u dnu duše prikrade ono teško, muklo pitanje: jesmo li nešto propustili, jesmo li mogli učiniti više? Želim vam danas, pred ovim oltarom, reći svetu istinu koja vam mora donijeti olakšanje: Niste krivi. Posve ste nedužni pred ovim križem. Bolest nikada nije bila kazna, niti je ikada bila posljedica ičega što ste učinili ili propustili u brizi za svoga sina. Neke oluje dolaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti; ni jedna budnost na svijetu ne bi ih mogla zaustaviti. Voljeli ste Benjamina savršenom, predanom ljubavlju. Bog vas zbog toga ne optužuje; naprotiv, on vam skida taj nezasluženi teret s ramena i grli vas svojom nježnošću. Možete tugovati bez sjene krivice, jer je vaša ljubav bila čista i Bog ju je primio kao dar.
Pogledajte kako nam Sveto pismo otvara vrata nade kad se najmanje nadamo. Isus kuca. On ne čeka da budemo bezgrešni da bi ušao; on ulazi u nered naših života, u našu bol, u našu zbunjenost. Baš kao što je Ben jednom, potpuno nepromišljeno i velikodušno, ponudio cijelu svoju dšteđevinu iz kasice kako bi pomogao stricu Williamu nakon moždanog udara – ne tražeći hvalu, ne razbijajući kasicu, nego naprosto otvarajući svoje dječje srce u ponudi – tako i naš Gospodin ne traži od nas gotova rješenja, nego samo naše dopuštenje da uđe u našu kuću. Ben je živio tu spremnost da daruje sebe. U njemu je bio onaj isti duh koji je danas prepoznatljiv u svakom tihom djelu milosrđa koje se čini u njegovo ime, u onom čistom zdencu pitke vode podignutom u dalekom vijetnamskom selu da napoji žedne, u svakom kruhu podijeljenom potrebitima. Njegova ljubav nije stala onog lipanjskog dana; ona teče dalje, tiho i postojano, poput rijeke.
Ryan, dragi brate, ti koji dijeliš uspomene na Benjamina, na one vaše zajedničke vožnje, na igru i smijeh, nemoj se bojati nositi u sebi tu radost. Tvoj brat te gleda s nebeskog prostranstva, ponosan na tebe. Kad god čuješ avion na nebu, kad god se sjetiš njegovog blagog osmijeha, znaj da ta veza ne umire. Ben je sada u Očevu domu, potpuno zdrav, potpuno svoj, slobodan od svakog trpljenja. I vama koji nas pratite u ovoj molitvi, roditeljima koji nosite nevidljive rane, djeci koja trpe, svakome tko se pita kako dalje: niste sami. Isus stoji na vratima vašeg srca i kuca. Otvorite mu. Pustite ga da večeras večera s vama, da vam donese mir koji ovaj svijet ne može dati. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije i svete Elizabete prati na tom putu, držeći vas sigurno u Božjoj ruci, danas i u vijeke vjekova. Amen.
For the intentions entrusted to Ben on our prayer wall:
Poučeni spasiteljevim zapovijedima i božanskim naukom usuđujemo se reći:
Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas i odpus ti nam duge naše, kako i mi odpuštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.
Neka te blagoslovi svemogući Bog, Otac i Sin i Duh Sveti, te ostane s tobom u sve dane. Amen.
✝ Blagoslovio vas svemogući Bog: Otac i Sin i Duh Sveti. Amen.