Trideseta nedjelja kroz godinu

Zamislite na trenutak dječaka koji stoji na blagajni trgovine, s parom sunčanih naočala zakačenim na glavu, kako pravi onaj svoj prepoznatljiv, luckasti i razigrani grimasni osmijeh dok su slatkiši nadohvat ruke. Taj prizor Benjamina, koji je običan odlazak u trgovinu znao pretvoriti u trenutak radosti i djetinje bezbrižnosti, govori nam nešto o samoj srži ljudskog postojanja koje se ne mjeri godinama, već težinom ljubavi koju ostavlja iza sebe. Njegov um, tako britak i brz, bavio se kodiranjem, algoritmima i velikim nebom kojim lete zrakoplovi, ali ono po čemu ga svi pamtimo jest toplina njegova pogleda i ona tiha, dječja dobroća koja je ispunjavala prostoriju u kojoj bi se našao. Možda je baš taj osmijeh, zabilježen u sjećanju obitelji, ona slika koju nosimo u srcu dok slušamo današnju Riječ Božju.

Jer današnja nam čitanja donose zapovijed koja se ne nalazi negdje u dalekim knjigama, već u samom središtu ljudskog disanja. U Evanđelju po Mateju farizeji stavljaju Isusa na kušnju i pitaju ga koja je zapovijed najveća. A Isus odgovara jednostavno i nepogrešivo: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim… i svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Ta rečenica nije tek pravno pravilo; ona je nacrt neba spušten na zemlju. Ben je taj nacrt nosio u sebi bez velikih teoloških rasprava. Sjetite se onoga trenutka, posve prirodnog i dirljivog, kada je petnaestogodišnji dječak, potaknut čistim suosjećanjem, rekao roditeljima da je spreman ponuditi cijelu svoju ušteđevinu iz kasice da pomogne stricu Williamu. Nije ju razbio, jer pomoć je već stigla, ali sama ponuda – dječak koji je htio predate sve što je imao za drugoga – pokazuje kakvo je veliko srce kucalo u njegovim grudima. To je ona ista ljubav o kojoj Isus govori: ljubav koja ne pita za cijenu, koja ne mjeri što joj se isplati, već jednostavno daje sebe.

Sveti Pavao u poslanici Solunjanima piše o onima koji su riječ primili u velikoj nevolji, ali s radšću Duha Svetoga, i tako postali uzorom svim vjernicima. Ta radost u nevolji nije površan osmijeh; ona je usidrena u spoznaji da Bog nije daleko od naše boli. A bol je, braćo i sestre, stvarna i moramo joj pogledati u oči prije nego što pokušamo pronaći utjehu. Prošla su otprilike četiri mjeseca otkako je naš dragi Ben otišao u vječnost, a tišina u kući obitelji Vo i dalje odzvanja onom posebnom, teškom prazninom. Dragi Alane, draga Thao, znam da u onim trenucima prije zore, kada se sjećanje miješa s tihom molitvom, znaju navirati preteške misli. Ponekad se u srcu pojavi onaj tihi šapat: jesmo li mogli učiniti više, jesmo li previdjeli neki znak? Želim vam danas reći istinu koja mora iscijeliti tu ranu do dna: Niste krivi. Posve ste nedužni pred ovim križem. Bolest nikada nije bila kazna, niti je ikada bila posljedica ičega što ste učinili ili propustili u svojoj brizi. Neke oluje u ljudski život ulaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti. Vi ste voljeli Bena savršenom, predanom roditeljskom ljubavlju; Bog vas zbog toga ne optužuje, već s neizrecivom nježnošću skida taj kamen s vaših ramena. Možete slobodno tugovati, bez sjene krivnje, jer vaša je ljubav bila čista i primljena u Božje ruke.

I upravo u toj pukotini naše ljudske nemoći, današnje prvo čitanje iz Knjige Izlaska progovara glasom samoga Boga koji staje u obranu najmanjih. Bog kaže: „Ako oni zacvile kuma, ja ću ih uslišiti, jer ja sam milosrdan!“ Isus je to milosrđe utjelovio. On ne osuđuje naše suze, on ne traži od nas da budemo jaki onda kada se raspadamo. On dolazi ondje gdje sjedimo u polumraku i sjeda pokraj nas. Ben je sada u tom vječnom milosrđu. Sjetite se onoga sna koji je tata nosio u duši – onoga u kojemu stoje ispred sobe 419, a Ben, zdrav i snažan, govori o svojim testovima i pita zašto je morao proći kroz sve to, da bi na kraju s mirom rekao: „Ne brinite, ja ću vas pratiti.“ To nije bio tek san; to je bio susret vječnosti s vremenom, glas dječaka koji je prešao preko praga i sada gleda u lice Oca.

Ryan, dragi brate, ti koji si s njim dijelio putovanja, smijeh, igru i svaki kutak ovoga doma, znaj da tvoj brat nije nestao. On je tu, u tišini tvoga srca, bodreći te da koračaš dalje s hrabrošću i radošću. Nemoj nositi teret sam. I vama koji slušate u ovoj tišini – roditeljima koji nose nevidljive rane, djeci koja trpe, svakome tko se u ovoj noći osjeća usamljeno – poručujemo: niste sami. Bog vas drži u svojim dlanovima. Baš kao što onaj čisti zdenac podignut u Benovo ime u dalekom vijetnamskom selu donosi život i vodu žednima, tako i njegovo dobro sjećanje nastavlja teći u ovom svijetu kroz svaku vašu suzu pretvorenu u molitvu i svako malo djelo ljubavi.

Ponesite iz ove Riječi jednu malu misao kad izađete kroza vrata: kada vas sutra preplavi sjećanje, udahnite duboko i sjetite se da je naš Ben na sigurnome, u Očevu domu, slobodan i radostan. Učinite danas jedno malo djelo dobrote u njegov spomen – osmijeh onomu tko je tužan, tiha molitva za neko dijete u bolnici, ruka pružena onome tko je u nevolji. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije, Majke koja je sve teške tajne nosila u svom srcu, zagrli i utješi. Gospodin je vaša snaga, vaša stijena i vaša neprolazna nada, danas i u vijeke vjekova. Amen.