Ponedjeljak dvadeset i sedmog tjedna kroz godinu

Zamislite na trenutak jednu sasvim običnu, a opet tako dragocjenu sliku: dječaka koji sjedi u zračnoj luci, prislonjen uz staklo, s očima širom otvorenim dok promatra kako se golemi trup zrakoplova polako odiže od piste. Benjamin Vo, naš dragi Ben, nije u tom prizoru tražio samo tehničku preciznost ili aerodinamiku, iako je njegov um briljirao u takvim stvarima. On je tražio slobodu. On je tražio onaj trenutak kada se težina zemlje ostavlja za sobom i kada se počinje letjeti. Danas, dok slušamo kako Pavao piše Galaćanima o 'Evanđelju koje nije ljudskog podrijetla' i kako Isus u Evanđelju odgovara na pitanje o vječnom životu, pozvani smo zastati pred tim istim pitanjem: što to zapravo znači živjeti, i tko je to naš bližnji u svijetu koji nas često pokušava uvjeriti da smo sami?

'Što moram učiniti da baštinim život vječni?' – pita zakonoznanac Isusa. To je pitanje koje svi nosimo u srcu, osobito kada se nađemo suočeni s gubitkom koji nadilazi naše razumijevanje. To je pitanje koje ti, Alane, i ti, Thao, nosite u svojoj tišini, dok se sjećate svakog jutra u kojem bi vas Ben pozdravio s onim svojim neizostavnim 'Dobro jutro, tata'. To je pitanje koje Ryan nosi dok u džepu čuva karticu zrakoplova koju je Ben toliko volio. Isus ne daje akademski odgovor. On ne citira teološke knjige. On priča priču o čovjeku koji je pao među razbojnike, o čovjeku koji je bio ostavljen napola mrtav na cesti za Jerihon. I ovdje se moramo zaustaviti. Moramo pogledati tu cestu. To je cesta na kojoj se ponekad svi nalazimo – cesta na kojoj se osjećamo ranjeno, ostavljeno, cesta na kojoj se pitamo gdje je Bog dok krvarimo.

Svećenik i levit prolaze pokraj. Oni vide, ali prolaze s druge strane. Zašto? Možda iz straha, možda iz preokupacije vlastitim pravilima, možda zato što je bol drugoga preteška za gledati. Ali Samaritanac, onaj od koga se najmanje očekivalo, onaj koji je bio 'drugi', onaj koji nije pripadao 'pravom' krugu, on je taj koji biva dirnut suosjećanjem. 'Približio se', kaže Evanđelje. To je ključ. On se nije divio boli iz daljine. On se približio. On je izlio ulje i vino na rane. On je podigao čovjeka na svoju životinju. On je platio za njegov oporavak. To je Evanđelje koje Pavao brani pred Galaćanima – Evanđelje koje nije od ljudi, već od Boga, Evanđelje koje se ne mjeri uspjehom, već milosrđem.

Dragi moji, znam da je prošlo tri mjeseca otkako je Ben prešao u vječnost. Znam da u vašem domu tišina ponekad postaje toliko gusta da se čini kako se ne može disati. Znam da se u tim trenucima, kada se sjene produlje, u vašim srcima zna pojaviti onaj tihi, mučni šapat: 'Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neki znak? Je li ovo neka kazna?' Želim vam danas, u ime Krista, reći istinu koja mora prodrijeti dublje od bilo koje boli: Niste krivi. Niste ništa propustili. Vaša skrb za Bena bila je sveta, bila je potpuna, bila je odraz Božje ljubavi prema vama. Bolest koja ga je odnijela nije bila kazna, nije bila rezultat vašeg propusta, niti je bila posljedica nečega što ste vi učinili ili propustili učiniti. Bog ne šalje bolest. Neke oluje u životu dolaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata naše budnosti. Bog ne traži od vas da budete savršeni roditelji koji mogu zaustaviti svaku životnu nepogodu; On traži da budete Njegova djeca koja se oslanjaju na Njegovu milost. Skinite taj kamen krivnje sa svojih ramena. Vi ste voljeli savršeno, a ta ljubav živi i dalje. Benjamin nije samo dječak koji je otišao; on je dječak koji je stigao na odredište gdje nema više boli. On je kod Onoga koji je stvorio svaku zvijezdu i svaki let.

Sjetite se Bena i Ryana kako se smiješe na onoj fotografiji uz ocean, ili kako zajedno drže one suvenir-pločice s imenima. Ben je bio taj koji je znao da biti bližnji ne znači samo biti blizu tijelom, već biti blizu srcem. Sjetite se onog trenutka kada je, unatoč svojoj mladosti, poželio darovati cijelu svoju ušteđevinu za strica Williama. On nije morao razbiti tu kasicu; sama njegova namjera, ta čista, nepatvorena velikodušnost dječaka, bila je dovoljna pred Bogom. Bog ne gleda u kasicu; Bog gleda u srce. A Benovo srce bilo je, i ostaje, ispunjeno ljubavlju. Ta ljubav nije ispraznost. Ta ljubav je vječna. To je ono 'ulje i vino' koje on sada izlijeva na vaše rane, nebeskim zagovorom.

Isus na kraju pita: 'Tko je od ove trojice bio bližnji?' Zakonoznanac odgovara: 'Onaj koji mu iskaza milosrđe.' A Isus kaže: 'Idi pa i ti čini tako.' To nije nalog da se opteretite novim brigama. To je poziv da dopustite da vas Božja milost, koja je Bena primila u svoj zagrljaj, vodi u svakom vašem danu. Kada vidite nekoga tko trpi, kada vidite dijete koje treba pomoć, kada osjetite težinu tuge, sjetite se da ste vi sada ti koji nose Benovu ljubav dalje. Vi ste 'Con Chim Airlines' – vi ste oni koji prenose mir iz neba na zemlju.

Dragi Ryan, ti si brat koji nosi dio te utrke. Znam da ti nedostaje tvoj suigrač, tvoj partner u istraživanju svijeta, onaj s kojim si dijelio snove o budućnosti. Ali sjeti se, Ben te gleda. On te navija. On je tvoj anđeo čuvar. Tvoj život je nastavak njegove radosti. Budi hrabar, kao što je on bio hrabar. Budi nježan, kao što je on bio nježan. Neka te Gospa, koja je također stajala pod križem i gledala svoga Sina, zagrli svojom majčinskom ljubavlju i pokaže ti da nisi sam. Nisi sam jer imaš brata koji te voli iz vječnosti.

Ovo je utjeha za svakoga od vas koji slušate, a nosite teške križeve. Možda se osjećate kao da su zidovi vaše kuće popustili pod težinom tuge. Ali čujte ovo: Isus je onaj koji nas podiže iz ruševina. On vas vidi. On vidi vašu majčinsku i očinsku bol, vašu bratsku tugu. On vas ne osuđuje. On vas grli. On je stijena na kojoj možete stajati kada sve ostalo drhti. Neka vas utješi spoznaja da je Ben, naš dragi Benjamin, sada u rukama koje su ga stvorile i koje ga ljube više nego što ga itko od nas može ljubiti. On je kod kuće. On je u onom nebeskom prostoru gdje se svaki njegov san ostvaruje. On vas ne gleda s tugom; on vas gleda s ljubavlju, on vas prati u svakom vašem koraku.

Što možemo danas ponijeti iz ove riječi? Kada izađete kroz vrata, kada vas sutra ujutro pritisne sjećanje, zastanite. Udahnite. Sjetite se da je Ben siguran. Sjetite se da ste vi sigurni u Božjoj ljubavi. Učinite danas jedno malo djelo dobrote – ne zato što morate, nego zato što je to jezik kojim je Ben govorio svijetu. Možda je to samo osmijeh nekome tko izgleda usamljeno, možda je to tiha molitva za nekoga tko trpi. Neka to bude vaš način da kažete: 'Ben, tvoja ljubav je još ovdje.' Kao što onaj bunar u Cà Mau i danas daje život, tako i vaša ljubav, darovana drugima u njegovo ime, postaje izvor nade koji nikada ne presušuje. Benjamin Vo, naš dragi Ben, sada je u miru. Neka vas njegova blagost, njegova znatiželja i ona njegova nevjerojatna sposobnost da voli, vode kroz ove dane. Ne bojte se. Gospodin je s vama, danas i zauvijek. On je vaš temelj. On je vaša stijena. On vas nikada neće napustiti. Amen.