Subota dvadeset i devetog tjedna kroz godinu

Ponekad sjedimo u tišini sobe i gledamo kako se sunčeva svjetlost polako pomiče preko poda, hvatajući prašinu u zraku. Sve je mirno, ali u toj tišini odzvanja nevidljiva težina. Nema buke, nema žurbe, samo prostor koji ispunjava sjećanje na nekoga tko je tu do jučer dijelio zrak, osmijeh i obične popodnevne sate. Ben je volio sjediti s tatom i slušati priče, upijajući svaku riječ s onom tihom radošću koja je bila njegov dar svima oko njega.

U današnjoj poslanici Efežanima sveti Pavao nam govori o darovima koje nam je Krist podijelio i o onome konačnom cilju prema kojemu svi zajedno rastemo. Pavao piše: „Da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka… nego da istinski u ljubavi činimo sve u njega koji je Glava, Krist.“ Ta slika tijela koje je skladno spojeno i u kojemu svaki ud ima svoju ulogu vodi nas ravno u ono što je naš dragi Benjamin živio. Ben je bio dječak koji je razumio povezanost. Njegov um, tako oštar i znatiželjan, gradio je svjetove u kodu, slažući logiku u red kao što je s tatom slagao rute za 'Con Chim Airlines'. Kada je pričao o tome, uvijek bi se blago nasmiješio, zračeći onom nevinišću koja nikoga nije ostavljala ravnodušnim.

Ali prije nego što dotaknemo nadu, moramo pogledati istini u oči i priznati bol koja je stvarna. Prošla su četiri mjeseca otkako je Ben otišao, a praznina u domu obitelji Vo i dalje peče. Dragi Alane, draga Thao, znam da u onim trenucima prije zore, kada se tišina uvue u kuću, umorni trenuci znaju donijeti teret preteških misli. Ponekad se u srcu pojavi tihi šapat: jesmo li mogli učiniti više, jesmo li previdjeli neki znak? Želim vam danas reći istinu koja mora iscijeliti tu ranu: niste krivi. Posve ste nedužni pred ovim križem. Bolest nikada nije bila kazna, niti je ikada bila posljedica ičega što ste učinili ili propustili u svojoj brizi. Neke oluje u ljudski život ulaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti. Vi ste voljeli Bena savršenom, predanom roditeljskom ljubavlju; Bog vas zbog toga ne optužuje, već s neizrecivom nježnošću skida taj kamen s vaših ramena. Možete slobodno tugovati, bez sjene krivnje, jer vaša je ljubav bila čista i primljena u Božje ruke.

I upravo u toj pukotini naše slabosti, današnje Evanđelje po Luki donosi nam iznenađujuću sliku – sliku smokve u vrtu koja tri godine ne donosi roda i vlasnika koji kaže da ju treba sjeći. Ali vrtlar odgovara: „Gospodaru, ostavi ju i ove godine dok je ne okopam i ne ognojim; možda će uroditi odsada.“ Isus ne žuri s osudom. On poziva na obrat, na povratak životu, na nadu ondje gdje se činilo da je sve iscrpljeno. Ben je bio poput te zdrave mladice koja je u svom kratkom vijeku dala predivne plodove ljubavi i dobrote. Sjetite se trenutka kada je, s petnaest godina, izrekao onu dirljivu spremnost da ponudi cijelu svoju ušteđevinu iz kasice da pomogne stricu Williamu. Nije ju razbio jer pomoć već bijaše tu, ali sama ponuda – dječak koji je htio predati sve što je imao za drugoga – pokazuje kakvo je veliko srce kucalo u njegovim grudima.

Sada Benjamin stoji u svjetlu koje ne poznaje zalazak. On ne treba više svoje zrakoplove ni zemaljske nacrte; on je u miru Očeva doma. Ryan, dragi brate, ti koji si s njim dijelio putovanja, smijeh i djetinjstvo, znaj da tvoj brat nije nestao. On te prati s nebeskih visina, ponosan na tebe, i želi da koračaš naprijed s hrabrošću. I vama koji slušate u ovoj tišini – roditeljima koji nose nevidljive rane, djeci koja trpe, svakome tko se osjeća usamljeno – poručujemo: niste sami. Bog vas drži u svojim dlanovima.

Ponesite iz ove Riječi jednu malu misao: kada vas sutra preplavi sjećanje, udahnite duboko i sjetite se da je Ben na sigurnome. Učinite danas jedno malo djelo dobrote u njegov spomen – osmijeh nekome tko je tužan, tiha molitva za dijete u bolnici. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije zagrli i utješi. Gospodin je vaša snaga i vaša neprolazna nada, danas i u vijeke vjekova. Amen.