Spomendan svetoga Lava Velikog, pape i crkvenog naučitelja

Sjećate se one fotografije iz obiteljskog albuma na kojoj četrnaestogodišnji Benjamin stoji s tatom ispred grandiozne fontane u Rimu, s kapom na glavi i križem oko vrata, dok mu se na licu cakli onaj prepoznatljivi, topli osmijeh s aparatićem za zube? U tom trenutku, okružen žamorom vječnoga grada i iskrenjem vode, on je bio dječak čiji je unutrašnji svijet bio satkan od reda, logike i tihe radosti. Njegov um, koji je s nevjerojatnom lakoćom savladavao osmematematiku već u četvrtom razredu i ulazio u labirinte oblačne tehnologije s istom strašću s kojom je promatrao nebo, tražio je u svemu smisao. No, iznad svake njegove pameti, iznad svakog koda i svakog sna o zrakoplovima i njegovoj zamišljenoj kompaniji koju je s osmijehom zvao 'Con Chim Airlines', stajalo je jedno bistro, nježno srce koje je znalje voljeti bez računa. Sjetite se kako je zimi, slušajući tate kako priča, upijao svaku riječ s onom dubokom, djetinjom pažnjom kao da je u tom trenutku pred njim otvorena čitava vječnost.

Moramo, međutim, stati i pogledati istini u oči. Prošla su četiri duga mjeseca od onog lipanjskog dana kada je naš Ben pošao Ocu, a tuga nije apstraktna riječ iz knjige. Ona je ovdje. Ona je ona neobjašnjiva tišina u hodniku, ona je prazna stolica za obiteljskim stolom gdje se još uvijek jasno čuje njegov tihi hihot dok priča o svojim zrakoplovnim idejama, ona je onaj jutarnji trenutak kada se probudite i na tren zaboravite, a onda vas stvarnost udari posve neočekivano. Dragi Alane, draga Thao, znam da postoje trenuci kada vas sjećanje na njegov glas, na njegovu toplinu ili na one bezbrojne trenutke kada je s takvim povjerenjem gledao u vas pogodi poput vala koji lomi prsa. Možda se u tišini noći opet prikrade ono teško, muklo pitanje: jesmo li mogli učiniti više, jesmo li nešto propustili u brizi za njega? Želim vam danas, pred ovim oltarom i pred licem živoga Boga, reći istinu koja mora oprati svaku kap gorčine do samoga korijena: Niste krivi. Posve ste nedužni pred ovim križem. Bolest nikada nije bila kazna, niti je ikada bila posljedica ičega što ste učinili ili propustili u svojoj brizi. Neke oluje u ljudski život ulaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti; ni jedna budnost na svijetu ne bi ih mogla zaustaviti. Vi ste voljeli Benjamina savršenom, predanom ljubavlju; Bog vas zbog toga ne optužuje, već s neizrecivom nježnošću skida taj teški, nepravedni kamen s vaših ramena. Možete slobodno tugovati, bez sjene krivice, jer vaša je ljubav bila čista i Bog ju je primio kao najljepši dar. Niste zakazali. Niste ništa propustili. Bog ne traži od vas savršenstvo, već samo vaše slomljeno, ali vjerno srce.

Gledamo u današnje čitanje iz Poslanice Titu, u ove oštre, a opet tako nježne riječi apostola: 'Jer pojavila se milost Božja, spasenjska za sve ljude; odgaja nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetskih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu.' Pavao govori o milosti koja ne dolazi kao teret, nego kao odgojiteljica, kao svjetlo koje nas uči kako stajati uspravno kad je tlo pod nogama nestabilno. Milost nije teorija; milost je osoba, to je sam Isus Krist. I kada poslušamo riječi koje nam Pavao ostavlja – 'dok iščekujemo blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista' – mi zapravo slušamo ono u što je Ben vjerovao. Njegov kratki život nije bio niz slučajnih događaja; bio je to polagani hod prema toj nadi. Sjetite se onog trenutka kada je, s petnaest godina, posve neisprovocirano rekao mami i tati da je spreman dati cijelu svoju ušteđevinu iz kasice da pomogne stricu Williamu koji je trpio nakon moždanih udara. Nije je razbio, nije je morao nasilno isprazniti jer pomoć nije bila potrebna na taj način – ali sama ta ponuda, dječak koji je htio predate sve što ima za drugoga, otkrila je kakvo je srce u njemu kucalo. To je bila milost na djelu. To je bio mladić koji je već tada razumio otajstvo evanđelja: da čovjek ne posjeduje ono što čuva u banci, nego ono što je spreman pokloniti iz ljubavi.

A onda nas Evanđelje po Luki suočava s prizorom koji na prvi pogled zvuči gotovo grubo, poput hladnog vjetra s polja: 'Tko je to od vas komu sluga ore ili paste, pa kad se vrati s polja, reći će mu: 'Dođi odmah i zastol se smjesti'? Neće li mu prije reći: 'Pripravi mi večeru, pripasuj se pa mi služi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti'? Zahvaljuje li on tomu slugom što je izvršio što je zapovjeđeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je zapovjeđeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'' Zašto Isus koristi ove teške riječi o slugama i poslu? Zato što želi slomiti u nama iluziju da Bogu možemo nešto 'platiti', da možemo zaslužiti njegovu ljubav vlastitim naporima ili da naši životi moraju biti izmjereni ljudskom mjerom uspjeha. Svijet nam stalno govori da vrijedimo onoliko koliko postignemo, koliko kodova napišemo, koliko zrakoplova pošaljemo na nebo ili koliko priznanja skupimo na polici. Ali Isus nas vraća u poniznost. U carstvu Božjem nismo direktori; mi smo djeca koja su primila dar koji nisu zaslužila. Ben je imao briljantan um, mogao je rješavati osmematematiku i razgovarati o umjetnoj inteligenciji kao odrastao čovjek, ali pred Bogom on nije stajao sa svojim diplomama ni sa svojim postignućima. Stajao je kao dijete. Stajao je s onim čistim, blagim osmijehom koji je dijelio svima oko sebe.

… I tu se događa onaj preokret koji mijenja sve. Kada slušamo o slugama koji rade svoj posao bez buke i bez traženja posebnih priznanja, sjetimo se kako je Ben živio svoju tihu dobrotu. Nije tražio pozornost kad je nudio svoju kasicu; nije tražio da ga se slavi kad je s tatom promatrao avione u deset europskih gradova. On je jednostavno volio. I ta ljubav, ta spremnost da se služi drugima bez zadrške, jest ono što ga čini živim u vječnosti. Isus ne traži od vas, dragi roditelji, da sada budete jaki na silu, niti od tebe, dragi Ryan, traži da potiskuješ svoje suze. On vas poziva da budete sluge njegove utjehe, da priznate svoju slabost i da dopustite da vas on nosi kad su noge preteške. Ben je sada u kući Očevoj, tamo gdje više nema boli, gdje nema umora od oralnih terapija i bolničkih soba, nego samo vječni mir u zagrljaju Onoga koji ga je stvorio. Sjetite se onog sna koji je tata imao, u kojem je Ben stajao zdrav i snažan, pa s mješanom tugom i čuđenjem pitao: 'Ba ơi, test nào con cũng qua hết... sao con lại bị như vầy?' – 'Tata, prošao sam sve testove... zašto mi se ovo dogodilo?' I onda onaj predivan odgovor koji je izrastao iz dubine očeve ljubavi i Božje milosti: 'Od sada pa nadalje, bit ćeš na nebu zauvijek.' I Benovo lice, koje se smirilo uz spoznaju: 'Nije važno, čuvat ću tata i mamu.' Da, on vas čuva. On je sada vaš tihi zagovornik kod prijestolja milosrđa.

Ryan, dragi brate, ti koji si s njim dijelio krošnje drveća u parku, sunčane dane i onaj bratstveni mir, nemoj se bojati koračati naprijed. Tvoj brat nije nestao u praznini. On je u svakom sjećanju koje vas grije, u svakom letu aviona koji preleti preko vašeg doma, u svakom tihom trenutku kada osjetite da niste sami. Bog te drži za ruku, baš kao što je držao Bena. I vama koji nas slušate iz daljine, roditeljima i djeci koji nosite teške križeve u tišini svojih soba: znajte da niste napušteni. Vaše suze su izbrojane. Vaša bol nije besplodna; u Božjim rukama ona se pretvara u klicu vječnoga života, baš kao onaj čisti zdenac s pitkom vodom koji je u Benovo ime podignut u dalekom vijetnamskom selu da utaži žeđ onima koji su u potrebi. Benovo ime znači život, a njegova ljubav nastavlja teći tamo gdje je najpotrebnije.

Zato vas pozivam danas, dok izlazite iz ove molitve: ne nosite tugu kao tamnicu, nego dopustite da ona postane prostor u koji će ući Božje svjetlo. Učinite danas jedno maleno, posve sakriveno djelo ljubavi u njegov spomen – pomozite nekome tko je umoran, osmjehnite se djetetu koje plače, recite dobru riječ onome tko je sam. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije, naše nebeske Majke koja je stajala pod križem i zna svaku bol srca, zagrli i zaštiti. Ona vas vodi k svome Sinu, u čijim je rukama naš Ben pronašao svoj vječni dom, danas i u vijeke vjekova. Amen.