Ponedjeljak tridesetog tjedna kroz godinu

Zamislite na trenutak jednu posve običnu, gotovo neprimjetnu sliku: dječak stoji u zračnoj luci, nos mu je gotovo pritisnut uz staklo terminala, a oči su mu širom otvorene dok prati polijetanje zrakoplova. To je naš Benjamin. U tom trenutku, za njega ne postoji ništa drugo osim te čiste, nepatvorene znatiželje prema visinama. Njegov um, tako britak i brz, već je u mislima crtao rute za svoju 'Con Chim Airlines', slažući logiku zračnog prometa s istom onom preciznošću kojom je rješavao matematičke probleme daleko ispred svojih vršnjaka. Ali, ako ga bolje pogledate, vidjet ćete da u tom dječaku nije bilo samo intelektualne ambicije. Bila je tu ona rijetka, dječja blagost koja je zračila iz svakog njegova pokreta. Bio je to dječak koji je svijet promatrao kao mjesto koje treba istražiti, ali još više kao mjesto koje treba ispuniti ljubavlju.

Sveti Pavao nam danas u poslanici Efežanima upućuje poziv koji kao da je pisan upravo za Bena: 'Budite dakle imitatori Božji, kao djeca ljubljena, i hodite u ljubavi.' Pavao ne traži od nas da budemo savršeni po mjerilima ovoga svijeta; on nas poziva da budemo imitatori – da oponašamo Boga u onome što je najvažnije: u dobroti, u suosjećanju, u praštanju. Pavao kaže: 'Živite u ljubavi, kao što je Krist ljubio nas i sebe predao za nas.' To je onaj 'mirisni prinos' o kojem Pavao govori. Ben je taj miris ljubavi nosio u sebi. Sjetite se onoga trenutka, tako duboko ljudskog i dirljivog, kada je petnaestogodišnji Benjamin, posve neplanirano i bez ikakve vanjske prisile, rekao mami i tati da želi dati cijelu svoju ušteđevinu iz kasice da pomogne stricu Williamu nakon moždanog udara. Nije je razbio, nije je morao isprazniti jer je pomoć već bila osigurana, ali sama ponuda – dječak koji je bio spreman predati sve što je imao za drugoga – pokazuje kakvo je veliko srce kucalo u njegovim grudima. To je bila imitacija Božje ljubavi: davanje bez računanja, darivanje bez zadrške.

Moramo, međutim, stati ovdje i pogledati istini u oči. Jer tuga nije apstraktna; ona ima lice, ona ima glas, ona ima tišinu koja pritišće dom obitelji Vo četiri mjeseca nakon što je Ben pošao u Očev dom. Dragi Alane, draga Thao, znam da u onim trenucima prije zore, kada se tišina uvuče u sobu i kada se sjećanje na Benov glas miješa s tihom molitvom, znaju navirati preteške misli. Ponekad se u srcu pojavi onaj tihi šapat: jesmo li mogli učiniti više, jesmo li previdjeli neki znak? Želim vam danas, pred ovim oltarom, reći istinu koja mora iscijeliti tu ranu do dna: Niste krivi. Posve ste nedužni pred ovim križem. Bolest nikada nije bila kazna, niti je ikada bila posljedica ičega što ste učinili ili propustili u svojoj brizi. Neke oluje u ljudski život ulaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti. Vi ste voljeli Bena savršenom, predanom roditeljskom ljubavlju; Bog vas zbog toga ne optužuje, već s neizrecivom nježnošću skida taj kamen s vaših ramena. Možete slobodno tugovati, bez sjene krivnje, jer vaša je ljubav bila čista i primljena u Božje ruke. Niste zakazali. Niste ništa propustili. Bog ne traži od vas savršenstvo, već samo vaše srce, slomljeno ali vjerno.

I upravo u toj pukotini naše ljudske nemoći, današnje Evanđelje po Luki donosi nam svjetlo. Isus ulazi u sinagogu na subotu i vidi ženu koja je osamnaest godina bila zgrbljena, nesposobna uspraviti se. Satan ju je vezao, kaže Evanđelje, ali Isus je vidi. On ne čeka dopuštenje, on ne čeka da prođe subota; on je zove i kaže: 'Ženo, oslobođena si svoje nemoći.' I položio je ruke na nju. Zamislite taj dodir. Zamislite tu ženu koja je godinama gledala samo u prašinu pod nogama, kako odjednom osjeća toplinu Isusovih ruku i kako se, prvi put nakon osamnaest godina, uspravlja i gleda u nebo. Isus je oslobađa. On je vraća njezinu dostojanstvu.

Ovo je ključni trenutak za nas danas: Isus ne gleda na naše 'subote', na naše zakone, na naše 'zašto' i 'kako'. On gleda na našu patnju. On vidi roditelje koji su iscrpljeni, on vidi brata koji osjeća prazninu, on vidi svakoga od vas koji nosite svoj križ. On dolazi usred naše 'subote' – usred našeg odmora koji je postao teret, usred našeg života koji je postao težak – i kaže nam: 'Oslobođeni ste.' To ne znači da bol nestaje u trenu, ali znači da nismo više vezani za nju. Ben je sada u tom potpunom oslobođenju. Onaj dječak koji je volio gledati zrakoplove, koji je s toliko žara kodirao i sanjao, sada stoji uspravan pred Ocem, slobodan od svake zemaljske boli, slobodan od svakog ograničenja.

Ryan, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, putovanja i onaj tihi smijeh, znaj da tvoj brat nije nestao. On je sada tvoj zagovornik. On te prati s nebeskih visina, ponosan na tebe, i želi da koračaš dalje s hrabrošću. Nemoj se bojati živjeti punim plućima, jer Ben živi u tebi i kroz tebe. I vama koji slušate u ovoj tišini – roditeljima koji nose nevidljive rane, djeci koja trpe, svakome tko se osjeća usamljeno – poručujemo: niste sami. Bog vas drži u svojim dlanovima. Baš kao što onaj čisti zdenac podignut u Benovo ime u dalekom vijetnamskom selu donosi život i vodu žednima, tako i njegovo dobro sjećanje nastavlja teći u ovom svijetu kroz svaku vašu suzu pretvorenu u molitvu i svako malo djelo ljubavi.

Sjetite se one slike Bena pod krilom zrakoplova, kako salutira s osmijehom. To je slika vjere: dječak koji se ne boji visina, koji se ne boji nepoznatog, jer zna tko ga drži. On je sada na najvišem letu, u zagrljaju Onoga koji je sam Život. Neka vas ta misao prati kroz ovaj dan. Kada vas sutra preplavi sjećanje, udahnite duboko i sjetite se da je naš Ben na sigurnome, u Očevu domu. Učinite danas jedno malo djelo dobrote u njegov spomen – osmijeh onomu tko je tužan, tiha molitva za neko dijete u bolnici, ruka pružena onome tko je u nevolji. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije, Majke koja je sve teške tajne nosila u svom srcu, zagrli i utješi. Gospodin je vaša snaga, vaša stijena i vaša neprolazna nada, danas i u vijeke vjekova. Amen.