Spomendan svetih Ivana de Brébeufa i Izaka Joguesho, svećenika, i njihovih drugova, mučenika

Zasigurno se sjećate onoga toploga, posve običnoga obiteljskog prizora, zabilježenoga onoga dana kad se slavila radost u kući, a vaš je Ben – odjeven u živopisni žuti áo dài, okružen mirisnim orhidejama i obiteljskim zagrljajima – pogledao ravno prema kameri s onim svojim blagim, tiho prepoznatljivim osmijehom, dok je tata ovjekovječivao taj trenutak. U tom se pogledu nije krila žurba ovoga svijeta. Bio je tu dječak čiji je bistri um s lakoćom hvatao logiku koda i arhitekturu poslužitelja, dječak koji je s onim svojim djetinjim, radosnim kikotom sanjario o 'Con Chim Airlines', a istodobno nosio u grudima dušu izuzetno meku i suosjećajnu. Gledate li danas tu sliku izbliza, vidite dječaka koji nije samo prolazio kroz godine, već je u svojih petnaest godina u usta stavljao širinu svijeta – od hodočašća u Lourdes i Vatikan do tihu radosti airport spotter rituala sa svojim tatom – ostavljajući tragove ljubavi koji se ne brišu. A onda, dok sjećanje lagano dotiče tu obalu, otvaramo stranicu svetoga Pavla Efežanima i slušamo riječi koje kao da padaju poput meke kiše na užarenu zemlju: „Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi svoje kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi u prijestupima, oživi zajedno s Kristom…“ Pavao nas ne vraća u suhoparnu teologiju; on nas vraća u samu srž onoga što znači pripadati Bogu. Nismo mi ti koji smo se vlastitom snagom isčupali iz ponora; dar je to, nezaslužena milost, Božji zahvat u našu nemoć. Slušamo ove retke i pitamo se gdje je u toj Božjoj velikoj arhitekturi naš Benjamin. Je li taj briljantni um, ta beskrajna znatiželja, ta nevjerojatna spremnost djeteta da – posve neshvatljivo za njegove godine – poželi dati cijelu svoju ušteđevinu za bolesnoga strica Williama, samo iščeznuo u vjetru? Pavao odgovara jasno: „Jer mi smo njegovi tvorevina, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.“

Pa ipak, moramo zastati i izgovoriti istinu prije nego što potražimo utjehu. Jer tuga ima svoj glas, a tišina u kući – sada, nakon četiri duga mjeseca od onoga trinaestog lipnja – zna odzvanjati poput prazne piste s koje su se zrakoplovi zauvijek povukli. Dragi Alane, draga Thao, znam da u onim trenucima kada umor pritisne kapke prije zore, kada se sjećanje na Benov glas i njegove priče miješaju sa suzama, u vašim dušama znaju proviriti oni preteški tereti. Ponekad se u tišini uvuče onaj tihi, bolni šapat: jesmo li mogli učiniti više, jesmo li previdjeli neki znak, je li se to moglo spriječiti? Želim vam danas, pred ovim oltarom, reći nešto što mora prodrijeti dublje od svake boli i očaja: Niste krivi. Posve ste nedužni pred ovim križem. Bolest nikada nije bila kazna, nikada nije bila posljedica ičega što ste vi učinili ili propustili u svojoj brizi. Neke oluje u ljudski život ulaze posve neočekivano, mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti ili ljubavi. Vi ste voljeli Bena savršenom, posvemašnjom roditeljskom ljubavlju; Bog vas zbog toga ne optužuje, već vas gleda s neizrecivom nježnošću i skida taj teški kamen s vaših ramena. Možete slobodno tugovati, bez sjene krivnje, jer vaša je ljubav bila čista i Bog ju je primio u svoje ruke.

I upravo tu, u toj pukotini naše ljudske nemoći, događa se onaj evanđeoski preokret. Slušamo današnje Evanđelje po Luki, u kojem Isus upozorava mnoštvo na pohlepu i prividnu sigurnost posjedovanja, donoseći prispodobu o bogataku čije je imanje rodilo rodnu ljetinu. Taj bogataš gradi veće žitnice i govori sam sebi: „Dušo, imaš u zalihi mnoga dobra za duge godine. Počivaj, jedi, pij, budi veseli!“ Ali Bog mu odgovara: „Bezumniče! Noćas će ti se zatražiti duša tvoja.“ Koliko se puta u našim ljudskim mislima provuče ta slika? Mislimo da život mjerimo godinama koje su nam dane, projektima koje smo dovršili, linijama koda koje smo napisali, zrakoplovima koje smo ispratili s vidikovca. Mislimo da je petnaest godina premalo, da je knjiga zatvorena prije nego što je poglavlje pravo počelo. Ali Isus nas opominje: „Tako biva onome tko sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.“ Ben se nije bogatio prolaznim stvarima ovoga svijeta. Njegovo bogatstvo bila je ona djetinja dobrota, ona iskrena radost kad bi s tatom razgovarao o izmišljenim pričama, ona spremnost da ponudi sve što ima da pomogne obitelji, ona tiha znatiželja kojom je promatrao Božji svijet. On se obogatio u Bogu, a Bog ne mjeri život po broju kalendara, već po mjerilu ljubavi koja se darovala.

Sjetite se onoga sna koji je tata nosio u srcu – onoga u kojem stoje ispred sobe 419, a Ben s naporom, onako snažan u svojoj muci, pita: „Ba ơi, test nào con cũng qua hết... sao con lại bị như vầy?“ I onoga trenutka kad ga je tata zagrlio i rekao mu da će na nebesima ostati zauvijek, a Benovo se lice, spremno na suze, odjednom smirilo uz riječi: „Không sao đâu, con sẽ dõi theo ba mẹ.“ To nije san očaja; to je susret vječnosti s vremenom. Ben je prošao svoj zemaljski test s nevjerojatnom hrabrosti. On više ne treba zemaljske linije, ni zrakoplovne karte, ni gorke borbe. On gleda s nebeskih visina i čuva vas. Ryan, dragi brate, ti koji s njime dijeliš toliko uspomena, od vožnji rollercoasterom do zajedničkih smijeha na kauču – znaj da tvoj suigrač nije nestao. On je tu. On navija za tebe, prati te u svakom tvom koraku i želi da rasteš u radosti i hrabrosti. Budi ponosan na svoga brata, jer on je dio tebe i dio Božje vječne obitelji.

Govorim vama koji slušate u ovoj tišini – roditeljima koji nose nevidljive rane, djeci koja trpe, svakome tko se u ovoj noći osjeća usamljeno i slomljeno. Isus vas vidi. On ne važe vaše grijehe, on ne broji vaše padove; on vam pruža ruke koje su probodene radi vas. Benov život, iako kratak poput bljeska zvijezde padalice, ostavio je trag koji grije mnoga srca – baš kao što onaj čisti zdenac u dalekom vijetnamskom selu, podignut u njegovo ime da napaja žedne, i dalje govori da ljubav ne umire s posljednjim izdahom. Ljubav nastavlja teći, tiho i postojano, mijenjajući svijet iz sjene.

Što ćemo dakle ponijeti iz ove Riječi kad kročimo natrag u vrevu svakodnevice? Ponesite jednu posve jednostavnu, tihu misao: niste sami. Kada vas sutra ujutro preplavi val sjećanja, kada ugledate njegovu sliku ili osjetite miris jutra, zastanite na tren, udahnite duboko i sjetite se da je naš dragi Ben na sigurnome, u Očevu domu. Učinite danas jedno malo djelo dobrote u njegov spomen – osmijeh onomu tko je žalostan, tiha molitva za neko dijete na bolničkom krevetu, kap ljubavi darovana bez računa. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije, Majke koja je pod križem stajala u tišini i svaku riječ čuvala u srcu, zagrli i utješi. Gospodin je vaša snaga, vaša stijena i vaša neprolazna nada, danas i u vijeke vjekova. Amen.