Spomendan svetoga Jozafata, biskupa i mučenika

Sjećate li se onog trenutka, zabilježenog na fotografiji, kada četrnaestogodišnji Benjamin stoji usred prostranog, otvorenog pločnika, zagledan u daljinu pod nebom prekrivenim mekim oblacima? Odjeven u crvenu majicu i ljubičastu kapu, on ne gleda u kameru. On gleda u horizont, kao da pokušava uhvatiti neku tajnu koju nebo šapuće onima koji znaju stati i promatrati. U tom trenutku, dok iza njega planine i gradske zgrade tvore neku vrstu čvrstog, zemaljskog okvira, Ben se čini kao putnik koji tek naslućuje širinu svijeta. Bio je to trenutak tihe avanture, onaj trenutak kada dječak, čiji je um bio brz poput munje – sposoban rastavljati kodove, graditi digitalne svjetove i sanjati o 'Con Chim Airlinesu' – jednostavno dopušta sebi da bude malen pred veličinom stvorenoga svijeta. To je slika koju danas nosimo u srce: dječak koji gleda u nebo, ne zato što želi pobjeći od zemlje, već zato što zna da se tamo, u visinama, krije odgovor na pitanje koje ga je, na svoj način, pratilo cijeloga života.

Moramo, međutim, stati i pogledati istini u oči. Prošla su četiri mjeseca od onog lipanjskog dana kada je naš Ben pošao Ocu. Tuga nije apstraktna riječ iz knjige koju čitamo na ambonu. Ona je ovdje. Ona je ona neobjašnjiva tišina u hodniku, ona je prazna stolica za obiteljskim stolom, ona je onaj jutarnji trenutak kada se probudite i na tren zaboravite, a onda vas stvarnost udari posve neočekivano. Dragi Alane, draga Thao, znam da postoje trenuci kada vas sjećanje na njegov glas, na njegovu toplinu ili na one bezbrojne trenutke kada je s takvim povjerenjem gledao u vas pogodi poput vala koji lomi prsa. Možda se u tišini noći opet prikrade ono teško, muklo pitanje: jesmo li mogli učiniti više, jesmo li nešto propustili u brizi za njega? Želim vam danas, pred ovim oltarom i pred licem živoga Boga, reći istinu koja mora oprati svaku kap gorčine do samoga korijena: Niste krivi. Posve ste nedužni pred ovim križem. Bolest nikada nije bila kazna, niti je ikada bila posljedica ičega što ste učinili ili propustili u svojoj brizi. Neke oluje u ljudski život ulaze mimo svake ljudske kontrole, izvan dohvata bilo čije budnosti; ni jedna budnost na svijetu ne bi ih mogla zaustaviti. Vi ste voljeli Benjamina savršenom, predanom ljubavlju; Bog vas zbog toga ne optužuje, već s neizrecivom nježnošću skida taj teški, nepravedni kamen s vaših ramena. Možete slobodno tugovati, bez sjene krivice, jer vaša je ljubav bila čista i Bog ju je primio kao najljepši dar. Niste zakazali. Niste ništa propustili. Bog ne traži od vas savršenstvo, već samo vaše slomljeno, ali vjerno srce.

U današnjem prvom čitanju, sveti Pavao piše Filemonu o Onesimu, svom 'djetetu' kojeg šalje natrag. Pavao kaže: 'Možda se baš zato na kratko rastao od tebe da ga dobiješ zauvijek, ne više kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenog.' Zamislite težinu tih riječi. Pavao ne govori o gubitku kao o kraju. On govori o promjeni načina na koji pripadamo jedni drugima. 'Dobiti ga zauvijek' – to je obećanje koje nam Pavao ostavlja. Ben nije otišao u zaborav. On je sada u onom trajnom stanju gdje bratstvo ne poznaje granice smrti. On je 'ljubljeni' – ljubljen od vas, ljubljen od svoga brata Ryana, ljubljen od samoga Boga. Pavao nudi da plati svaki dug: 'Ja, Pavao, pišem svojom rukom: ja ću platiti.' To je odjek Krista koji je platio naš dug na križu. U toj razmjeni ljubavi, Pavao nas uči da je srce koje je osvježeno ljubavlju drugoga – srce koje je 'oživljeno' – sposobno podnijeti i najveći rastanak, jer zna da je ljubav vječna valuta.

Evanđelje po Luki donosi nam Isusov odgovor na pitanje o dolasku Kraljevstva Božjega. Farizeji traže znakove, traže 'ovdje' ili 'ondje', traže nešto što se može izmjeriti i vidjeti. Isus im odgovara: 'Kraljevstvo Božje dolazi neprimjetno... Kraljevstvo je Božje među vama!' I onda dodaje: 'Kao što munja sijevne i obasja sve pod nebom, tako će biti i sa Sinom Čovječjim.' Razmislite o toj slici: munja. Ona ne pita za dopuštenje. Ona ne čeka da budemo spremni. Ona jednostavno obasja tamu. Ben je bio poput te munje u vašim životima – kratak, sjajan, intenzivan bljesak koji je osvijetlio toliko toga. Ali Isus kaže da prvo mora trpjeti. To je teška istina evanđelja. Put do slave prolazi kroz patnju. Ali munja ne nestaje – ona mijenja atmosferu. Ona ostavlja trag u zraku. Benov život je ostavio trag u vašim dušama koji se nikada neće izbrisati.

Kada Isus upozorava da ne trčimo za onima koji viču 'evo ga ovdje' ili 'evo ga ondje', on nas zapravo uči da ne tražimo Bena na pogrešnim mjestima. Ne tražite ga u praznini. Ne tražite ga u onome što je moglo biti. Tražite ga tamo gdje je Kraljevstvo Božje: u ljubavi koju dijelite, u dobroti koju činite u njegovo ime, u onoj tihoj molitvi kada osjetite dašak mira usred oluje. Kraljevstvo je među vama. Ono je u onom čistom zdencu u Cà Mau koji donosi vodu žednima. Ono je u svakom sjećanju koje vas grije. Ono je u činjenici da ste ga voljeli.

Ryan, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, igračke, snove i onaj tihi bratski smijeh, pogledaj prema gore. Tvoj brat nije nestao u ništavilu. On je sada tvoj zagovornik. Nemoj se bojati koračati dalje, sanjati, živjeti punim plućima, jer u tvome srcu kuca dio te iste radosti. Ben te promatra s ponosom i želi da tvoj život bude ispunjen svjetlošću i hrabrošću. Ti si njegov brat, i ta veza ne poznaje granicu smrti. Kad god pogledaš u nebo i vidiš avion kako prolazi, kad god se sjetiš onih zajedničkih trenutaka, znaj da je to Benov pozdrav tebi. On je tu, u tišini tvoje molitve, u tvome sjećanju, u tvojoj budućnosti. On te voli, Ryan, i ta ljubav je jača od bilo koje udaljenosti.

I vama koji nas pratite u ovoj tišini – roditeljima koji nosite nevidljive rane, djeci koja trpe, svakome tko se večeras pita kako dalje pod teretom gubitka – poručujemo: niste sami. Bog vas drži u svojim dlanovima. Baš kao što onaj čisti zdenac podignut u Benovo ime u dalekom vijetnamskom selu donosi hladnu, životvornu vodu žednima, tako i njegova dobrota nastavlja teći ovim svijetom kroz svaku vašu suzu pretvorenu u molitvu. Lomeći kruh sjećanja, znajte da ljubav nikada ne umire. Ona se samo mijenja, ona se pročišćava, ona postaje dio vječnosti. Ben je sada u 'kući Očevoj', gdje više nema boli, gdje je sve ispunjeno svjetlošću koju je on tako volio gledati na nebu. On je onaj dječak koji je gledao u horizont, a sada gleda u lice svoga Stvoritelja.

Zato vas pozivam: danas, kada izađete iz ove crkve, ne nosite sa sobom tugu kao jedini teret. Nosite sa sobom mir. Nosite sa sobom spoznaju da je Ben na sigurnome, u Očevu zagrljaju, slobodan od svake boli, slobodan od svakog 'zašto'. Učinite danas jedno maleno, posve sakriveno djelo ljubavi u njegov spomen – pomozite nekome tko je umoran, osmjehnite se djetetu koje plače, recite dobru riječ onome tko je sam. Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije, naše nebeske Majke koja je stajala pod križem i zna svaku bol srca, zagrli i zaštiti. Ona vas vodi k svome Sinu, u čijim je rukama naš Ben pronašao svoj vječni dom, danas i u vijeke vjekova. Amen.