Spomendan svetoga Lava Velikog, pape i crkvenog naučitelja

Ponekad, dok sjedimo u miru svoga doma ili dok nam misli lutaju dok promatramo večernje nebo, uhvatimo sebe kako tražimo onaj poznati, topli trenutak koji je nekada bio tako običan, a sada se čini poput najdragocjenijeg dara. Možda je to onaj zvuk otvaranja vrata, ili onaj tihi dječji osmijeh kada bi se pred ekranom pojavila nova ideja, nova skica ili onaj mali zrakoplov koji je u njegovoj mašti već letio prema nekim dalekim obzorima. Prošlo je četiri mjeseca, a ta tišina u vašim životima još uvijek nosi svoju težinu, svoj tihi prostor koji nitko drugi ne može ispuniti. Danas nismo ovdje da bismo nudili brze, jeftine riječi utjehe, niti da bismo žurili preko boli koju nosite u grudima. Ovdje smo jer nas Božja riječ poziva da zastanemo, da udahnemo i da dopustimo da svjetlo Evanđelja dotakne upravo ono mjesto u nama koje je umorno, ali koje još uvijek zna voljeti.

Pogledajte današnje prvo čitanje iz Poslanice Titu. Sveti Pavao govori o milosti Božjoj koja se pojavila, koja nas odgaja da odbacimo bezbožnost i da živimo razborito, pravedno i pobožno u ovome svijetu, 'dok iščekujemo blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista'. Pavao ne piše teorije; on piše ljudima od krvi i mesa koji znaju što znači nositi teret ovoga vijeka. On govori o čekanju. A tko od vas ne zna što znači čekati? Čekati da prođe noć, čekati da tuga malo popusti, čekati onaj susret za kojim duša neprestano žudi. Kada pomislimo na Benjamina, na našega Benoa, mi vidimo dječaka čiji je život, iako tako kratak, bio poput bljeska te Božje milosti. Sjetite se njegove znatiželjne duše, onog sjaja u očima dok je proučavao tehnologiju, dok je s tatom Alanom dijelio snove o zrakoplovstvu i svojoj zamišljenoj aviokompaniji. Ben je bio dječak koji je gledao u visine, dječak čije je srce bilo otvoreno i puno nježnosti. Sjetite se onog trenutka kada je, s petnaest godina, posve nehotice i bez ikakvog nagovaranja, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne ujaku Williamu koji se borio s posljedicama moždanog udara. Nije je razbio, nije je morao nasilno otvoriti jer pomoć je već bila tu, ali sama ta ponuda – dječak koji želi predati sve što ima za drugoga – to je bila slika čiste, nepatvorene ljubavi. To je bio Ben.

No, dopustite mi da vam kažem nešto posve iskreno, jer bol ne traži masku već istinu. Znam da u onim dugim, tihim noćima, kada se kuća umiri, zna doći onaj tihi, mučni šapat sumnje: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam nešto promaknulo? Možda smo trebali primijetariti ranije?' Draga mama Thao, dragi tata Alan, slušajte me sada vrlo pažljivo: niste krivi. Niste ništa propustili. Vaša ljubav prema Benjaminu bila je potpuna, bdijuća, brižna, savršena onako kako samo roditeljsko srce može voljeti. Bolest s kojom se Benjamin suočio nije bila posljedica nikakvog propusta, nikakve pogreške, nikakve nebudnosti. U ovom svijetu postoje bitke koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku medicinu, svaku budnost ruku koje su ga držale. Otpustite taj kamen s ramena. Bog vas ne optužuje; On vas grli u vašoj boli. On zna svaku suzu koju ste prolili nad njegovim krevetom, svaku molitvu koju ste šapnuli u tami. Niste zakazali. Voljeli ste ga do kraja, i ta ljubav ostaje živa. Bog ne mjeri našu vrijednost prema onome što smo mogli spriječiti, već prema onome kako smo ljubili. A vi ste voljeli bez zadrške.

Isus u današnjem Evanđelju po Luki govori o sluzi koji dolazi iz polja – nakon oranja ili čuvanja stada – i umjesto da odmah sjedne za stol, čini ono što je njegova dužnost, a na kraju izgovara riječi koje nas pozivaju na duboku poniznost: 'Mi smo beskorisni sluge; učinismo što smo bili dužni učiniti.' Na prvi pogled, ove riječi zvuče strogo. Ali kada ih unesemo u našu stvarnost, u našu ranjenost, one govore nešto posve drugo. One govore o predaji. One govore o tome da u životu dolazimo do granica onoga što mi možemo kontrolirati. Do granica na koje nemamo odgovore. Isus nam ne nudi hladnu kalkulaciju; On nas poziva da stavimo svoje živote, i živote onih koje volimo, u ruke Oca koji jedini zna cijelu priču. Ben je sada u tim rukama. On više ne mora nositi umor ovoga svijeta. Njegova znatiželjna duša, njegov briljantni um i njegovo nježno srce našli su svoj mir tamo gdje više nema suza.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, igru, snove i one nebrojene trenutke koje samo braća razumiju, znam koliko ti tvoj brat nedostaje. Znam kako je teško koračati hodnicima škole ili sjediti za stolom u kući koja još uvijek čuva njegov duh. Ali sjeti se onoga što nosiš u sebi. Ti nisi sam. Ben je u tvom sjećanju, u tvom osmijehu, u tvojoj hrabrosti da nastaviš dalje. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov kako reže oblake, sjeti se da te brat bodri s onih nebeskih visina, da želi da tvoj život bude pun, radostan i hrabar. Nemoj se bojati sanjati, nemoj se bojati živjeti, jer ljubav koju ste dijelili ne umire; ona je postala dio tebe. Ti si čuvar te uspomene, i tvoj život je najljepši dar koji možeš ponijeti.

Braćo i sestre, ako danas nosite teret koji vam se čini preteškim za ponijeti, pogledajte u križ Kristov. Isus je prošao kroz tamu smrti, ali nije ostao u grobu. On je uskrsnuo, i u Njemu naš Benjamin živi punim, vječnim životom. Nema više boli za njega, nema više umora, samo ona svjetlost za kojom je njegova duša težila. On je kod kuće, na onoj gozbi gdje se više ne plače. Njegova ljubav i dalje teče kroz ovaj svijet – kroz djela dobrote, kroz tihe molitve, kroz vašu hrabrost da ustanete ujutro i nastavite voljeti jedni druge.

Kada danas izađete iz ove crkve, ponesite sa sobom samo jednu malu odluku. Nemojte nositi težinu pitanja na koja nemate odgovor. Budite blagi prema sebi. Podijelite osmijeh, budite dobri jedni prema drugima, i ako možete, učinite neko malo djelo dobrote u tišini, u Benovo ime. Neka to bude vaš način da kažete: 'Ben, tvoja ljubav i dalje teče kroz nas.' Bog vas blagoslovio, Bog vas držao u svom naručju, i neka vas mir koji sve nadilazi ispuni danas i uvijek. Znajte da niste sami. Bog je s vama, a Benjamin vas čeka, s onim svojim prepoznatljivim osmijehom, na obalama vječnosti. Amen.