Petak dvadeset devete sedmice kroz godinu

Zamislite, braćo i sestre, jedan od onih mirnih, običnih dana kada se nebo iznad nas čini beskrajnim. Možda je to bio jedan od onih trenutaka kada je mladi Benjamin, s onim svojim pronicljivim pogledom, pratio putanju aviona koji polijeće, prepoznajući u tom metalnom čudu ne samo inženjerski pothvat, već i poziv na avanturu, na let u visine koje nas sve nadilaze. Ben je imao dar da u svijetu vidi ono što je skriveno mnogim odraslima: on je vidio red, vidio je logiku, ali prije svega, vidio je mogućnost. Gledao je u nebo s nadom, kao da je svaka linija koda koju je napisao ili svaki projekt koji je zamislio bio njegov način da kaže: 'Svijet je stvoren za nešto veće.'

Sveti Pavao nam danas u Poslanici Efežanima upućuje poziv koji je istodobno težak i uzvišen: 'Zaklinjem vas, dakle, ja, sužanj u Gospodinu: živite dostojno poziva kojim ste pozvani!' Pavao govori o poniznosti, o blagosti, o strpljivosti. On nas podsjeća da smo svi mi jedno tijelo, jedan duh, jedna nada. Ali što znači živjeti dostojno tog poziva kada nam se čini da je naša nada slomljena? Što znači biti 'jedan' kada u našoj obitelji nedostaje onaj čiji je osmijeh bio vezivno tkivo svega što smo radili? Ben je bio dječak koji je razumio to jedinstvo. Sjetite se one njegove nevjerojatne, tihe geste kada je, s petnaest godina, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne svome ujaku Williamu. On nije tražio priznanje. On nije tražio da ga itko hvali. On je jednostavno vidio brata u potrebi i osjetio da je njegovo – da bude dio tog tijela, dio te ljubavi koja ne pita za cijenu.

Moramo zastati ovdje, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Znamo da postoje dani kada se čini da je nebo zatvoreno, kada se u srcu pojavi onaj tihi, bolni šapat koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo? Je li postojalo nešto što smo propustili vidjeti?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

Isus nam u Evanđelju po Luci daje sliku koja nas može iznenaditi: 'Licemjeri! Znakove zemlje i neba znate protumačiti, a kako ovo vrijeme ne znate protumačiti?' Isus nas poziva da ne budemo samo promatrači oblaka i vjetra, već tumači Božje prisutnosti u sadašnjem trenutku. On nas poziva da 'sami od sebe sudite što je pravo'. To je poziv na zrelost vjere. Ben je bio dječak koji je znao tumačiti svijet – ne samo kroz matematiku ili tehnologiju, već kroz čistoću svoga srca. Dok su drugi možda vidjeli samo prepreku, on je vidio priliku za ljubav. Sjetite se kako je s ponosom dijelio svoje snove o 'Con Chim Airlines'. Taj smijeh, to gigotanje dok bi pričao o svojim projektima, nije bio bijeg od stvarnosti. To je bila njegova vjera. On je vjerovao da je život dar koji treba dijeliti. On je bio 'upravitelj' onoga što mu je povjereno, čak i u svojim najmlađim danima.

Isus nas upozorava da 'poravnamo stvari' dok smo na putu. To je poziv na pomirenje, na mir u srcu. Možda se pitate: kako naći mir kada je srce razbijeno? Mir ne znači zaborav. Mir ne znači da bol nestaje. Mir znači da, usprkos svemu, dopustimo Gospodinu da bude naš suputnik na tom putu. Ben je sada kod Njega. On je postigao ono što mi još uvijek pokušavamo razumjeti. On je prešao prag. I dok vi hodate, znajte da niste sami. Ryane, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, sjeti se da te tvoj brat gleda. On te ne gleda iz prošlosti; on te gleda iz vječnosti. On želi da tvoj život bude ispunjen hrabrošću. Kad god pogledaš u nebo i vidiš avion kako leti, sjeti se da je Ben dio tvoga života, dio tvoje snage. Nastavi sanjati, nastavi biti onaj divni dječak kakav jesi, jer tvoj brat živi u tvojim djelima ljubavi, u tvom osmijehu, u tvom rastu. Vi ste braća u Kristu, zauvijek.

Kao što je onaj bunar u Cà Mau, izgrađen u Benovo ime, postao izvor žive vode za zajednicu koja je bila žedna, tako i vaš život danas postaje izvor utjehe za mnoge druge. Svako vaše djelo dobrote, svaka suza koju ste pretvorili u molitvu, postaje dio te 'žive vode' koja teče svijetom. Ben nije bio samo dječak koji je volio avione; on je bio dječak koji je, svojom dobrotom i svojim osmijehom, postao svjedok Božje prisutnosti. On je sada 'anđeo na gozbi nebeskoj', i on vas poziva da ne klonete. Bog se sjeća svakog njegovog gega, svakog njegovog pitanja o tehnologiji, svake njegove geste nježnosti. On ne zaboravlja. On čuva sve to u svome srcu, i jednog dana, u vječnosti, sve će vam to biti vraćeno, umnoženo Božjom radošću.

Zato, kada danas izađete iz ovog prostora, ponesite sa sobom ovu jednu misao: Bog je vjeran. On vas nije napustio. Ben je kod kuće. Budite nježni prema sebi. Dopustite si da budete utješeni. Hodajte u svjetlosti, znajući da ste zauvijek povezani u onom istom Savezu kojega se Gospodin vječno sjeća. Neka vas Njegov mir, koji nadilazi svako razumijevanje, ispuni i vodi kroz svaki dan koji je pred vama. Imajte hrabrosti živjeti, jer ljubav koju ste dali nikada ne umire, ona samo postaje vječna. Neka vas u tom hodu prati zagovor onih koji su već stigli na cilj, gdje nema suza, samo vječni susret. Amen.