Ponedjeljak dvadeset i sedmog tjedna kroz godinu

Zamislite, braćo i sestre, cestu koja se spušta iz Jerihona u Jeruzalem – ili obrnuto, onu prašnjavu, opasnu stazu uklesanu u golu stijenu, gdje svaki grm i svaka okuka mogu sakriti zasjedu. To nije samo geografski put iz prispodobe o milosrdnom Samaritancu; to je staza kojom ljudski život tako često šeće. Čovjek iz današnjeg Evanđelja izlazi na tu cestu tražeći odgovor na pitanje o vječnom životu, ali završava s potpuno drugim pitanjem: „A tko je moj bližnji?“ Isus mu ne daje suhoparnu definiciju iz udžbenika, ne otvara teološke rasprave, nego slika prizora koji para srce. Čovjek leži polumrtav na zemlji, opljačkan, svučen, prepušten vlastitoj nemoći. I kraj njega prolaze ljudi vjere – svećenik i levit. Pogledaju ga i… prelaze na drugu stranu. Zašto? Možda iz straha da se ne uprljaju, možda iz žurbe, možda od one tihe ljudske ravnodušnosti koja se pravi da ne vidi tuđu bol.

Ali onda dolazi netko neočekivan. Netko tko po društvenim pravilima onog vremena ne bi trebao imati nikakve veze s unesrećenim Židovom. Samarijanac. On prolazi istom cestom, ali njegov pogled nije pogled prolaznika koji gleda u pod. On vidi. U Evanđelju stoji: „Bila mu ganuta utroba.“ To je ona duboka, fizička bol u grudima kada vidiš nekoga tko pati. On ne mjeri vrijeme, ne pita se isplati li se trud, nego silazi sa svoje životinje, vadi ulje i vino, ispire rane, zavija ih, stavlja ga na svoje june i vodi do gostinjca. Sve to čini tiho, bez buke, s potpunom predanošću.

Dok slušamo o tom putu, o toj rani i o onome koji se zaustavlja, misli nam neizbježno lete našem dragom Benjaminu. Našem Benu. Sjetite se onog prizora iz obiteljskog albuma koji bilježi jedno obiteljsko putovanje, trenutak u kojem dječaci stoje naslonjeni na drveni stup mola, dok se iza njih prostire beskrajna, sjajna plavetnila oceana. Ben stoji ondje u ljetnoj košulji, s blagim, toplim osmijehom, promatrajući svijet s onom svojom dubokom, bistrom znatiželjom. On je bio dječak čiji je um s lakoćom rješavao najsloženije jednadžbe, dječak koji je s tatom Alanom razgovarao o poslužiteljima, oblacima i kodovima s takvom zrelošću kao da mu je dvostruko više godina. Ali ono što je Benja nosio u svojoj duši nije bila samo hladna matematika; bila je to ona ista samaritanska toplina. Sjetite se onog trenutka kada je, sa svojih petnaest godina, posve spontano rekao tati i mami da je spreman dati cijelu svoju kasicu-prasicu kako bi pomogao ujaku Williamu koji se borio s posljedicama teške bolesti. Nije je morao razbiti, novac na kraju nije bio potreban jer se providnost pobrinula za sve, ali sama ta ponuda – dječak koji je u svojoj tihoj nesebičnosti spreman dati sve što ima za onoga koga voli – otkriva srce koje je već pripadalo nebu. To je bio Benjamin. Dječak koji je volio i malene ptice o kojima je s toliko radosti maštao, smiješeći se i kikotajući se dok je s tatom smišljao svoju zamišljenu aviokompaniju 'Con Chim Airlines', sanjajući o letovima, o visinama, o slobodi.

Moramo stati ovdje, posve iskreno i bez ikakve žurbe, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Čujem ponekad taj tihi, bolni šapat u noći koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

Isus u današnjem Evanđelju završava prispodobu pitanjem koje pogađa u samu srž: „Koji ti se od ove trojice čini bližnjim onomu koji je upao među razbojnike?“ Zakonik odgovara: „Onaj koji mu iskreno iskazao milosrđe.“ A Isus mu kaže: „Idi i ti čini tako.“ To je poziv koji se upućuje i nama danas. Kada nam se čini da je bol prevelika, kada nam se čini da je cesta preteška i da smo ostali sami s pola snage na putu, Isus dolazi kao onaj pravi Samarijanac. On ne prolazi na suprotnoj strani. On se saginje nad našu ranu, ulijeva ulje utjehe i vodi nas u svoj dom. Tata Alan nam je posvjedočio o onom snu u kojem mu je Ben došao – snažan, uspravan, u crvenoj kapi, govoreći mu da je dobro. Ili onaj san u kojem mali Ryan sanja vožnju s bratom na vlakovima smrti. To nisu samo snovi, braćo i sestre. To je Božji šapat da ljubav ne umire s posljednjim izdahom. Ben je živ u Bogu. On je onaj koji sada s visina gleda na vas, navijajući za vas, želeći da nastavite živjeti s onom istom radošću kojom je on ispunjavao vaše dane.

A to se grli i s tobom, Ryane, dragi brate. Znam koliko ti nedostaje tvoj stariji brat s kojim si dijelio snove o budućnosti, s kojim si planirao parkirati svoje Cybertruckove jedan pored drugoga. Sjeti se njegovog osmijeha. Ben te nije napustio; njegova ljubav ostaje postojana u tvome srcu. On te promatra s ponosom i želi da hodiš hrabro, da rasteš, da gradiš život pun nade. Ti nisi sam; tvoj brat hodi s tobom u Božjem svjetlu.

I to se grli sa svima vama koji nas pratite u ovoj molitvi – sa svim obiteljima koje nose teške križeve, s roditeljima koji u tišini suza traže utjehu, i s djecom koja u svojoj krhkosti trebaju Božju ruku. Gospa, koja je stajala pod križem i u svom srcu nosila svaku bol ovoga svijeta, zagrće vas svojim plaštem. Benova ljubav i dalje djeluje na ovoj zemlji, tiho i nečujno, poput onog bunara s čistom vodom podignutog u dalekom Vijetnamu koji u njegovu čast napaja žedne i donosi život onima u potrebi. To je njegov duh. To je plod ljubavi koja se ne da zatvoriti u grob.

Braćo i sestre, ponesite danas sa sobom jednu jednostavnu odluku. Kada izađete kroz ova vrata i zakoračite u svoje domove, zastanite na tren, sjetite se Benovog blagog osmijeha i recite u tišini: „Hvala ti, Gospodine, za Benjamina.“ Oprostite sebi sve suvišne terete, otpustite svaku krivnju i dopustite Božjem milosrđu da iscijeli svaku pukotinu u vašem srcu. Niste sami. On vas čeka, on vas vodi, on vas voli. Neka vas blagoslovi svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.