Petak dvadeset sedme sedmice kroz godinu

Zamislite, braćo i sestre, trenutak u kojem se čovjek nađe pred vratima svoga doma nakon dugog i iscrpljujućeg puta. Ključ je u ruci, ali ruka drhti. Želiš ući u toplinu, želiš baciti teret s leđa, želiš biti ondje gdje te poznaju i gdje te čekaju. U današnjem Evanđelju, Isus govori o snažnom čovjeku koji čuva svoju palaču. On ima svoje oružje, svoj red, svoju sigurnost. Ali Isus nam otkriva jednu dublju istinu: postoji Netko jači. Netko tko dolazi ne da bi otimao, nego da bi preobrazio. Netko tko ne dolazi da bi srušio kuću, nego da bi je ispunio svjetlošću koja ne poznaje zalazak.

Ta slika – kuća koja se čuva i Onaj koji dolazi da je učini svojom – vodi nas ravno u srce našega Benjamina. Sjetite se onog prizora, tako jasnog u našim srcima, gdje Ben sjedi u vlaku, pored svog brata Ryana, dok krajolik promiče ispred njih. Ben nosi bejzbolsku kapu, gleda kroz prozor s onim svojim dubokim, zamišljenim izrazom lica. Nije to samo dječak koji putuje; to je dječak koji promatra svijet kao da u njemu traži odgovore na velika pitanja. Ben je bio dječak koji je volio red, kodove, matematiku, ali iznad svega, volio je tu zajedničku vožnju, tu povezanost s obitelji. On je gradio svoj život kao što se gradi zrakoplov – s pažnjom, s preciznošću, s ljubavlju koja se nije bojala visina. Sjetite se kako je s tatom Alanom provodio sate u zračnim lukama, 'spottingu', sanjajući o letovima i prostranstvima. On je bio dječak koji je u sebi nosio mir, onaj mir koji dolazi iz spoznaje da si voljen.

Moramo stati ovdje, posve iskreno i bez žurbe, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Čujem ponekad taj tihi, bolni šapat u noći koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

U prvom čitanju, Pavao nas podsjeća: 'Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši za nas prokletstvom.' To su snažne riječi. One nam govore da je Isus ušao u svu našu bol, u sav naš strah, u svu našu nemoć. On se nije zaustavio pred našim ranama; On ih je uzeo na sebe. Kada se osjećate kao da je vaša kuća podijeljena, kao da su zidovi popustili pod težinom tuge, sjetite se da je Isus onaj 'jači' koji je ušao u vašu kuću. On nije došao da vas osudi, nego da vam donese mir koji nadilazi svako razumijevanje. On je onaj koji briše suze i koji kaže: 'Ne boj se, ja sam pobijedio svijet.'

Ben je bio dječak koji je znao da je ljubav jedina valuta koja vrijedi u vječnosti. Sjetite se one njegove spremnosti da ponudi cijelu svoju kasicu-prasicu za ujaka Williama. To je bila gesta čiste, djetinje nesebičnosti. On nije trebao razbiti tu kasicu, nije je trebao isprazniti, jer je Božja providnost bila na djelu, ali sama ta ponuda – dječak koji je spreman dati sve što ima za onoga koga voli – to je ono što ga je činilo velikim. To je bio Ben. Dječak koji je znao da se život ne mjeri onim što imamo, nego onim što smo spremni darovati.

Ryane, dragi brate, znam da ti nedostaje tvoj suputnik. Sjeti se onog osmijeha, onog zajedničkog smijeha dok ste čekali hranu u restoranu, dok ste sanjali o budućnosti. Ben te gleda s ponosom. On želi da tvoj život bude ispunjen onom istom radošću kojom je on ispunjavao vaše dane. Nastavi sanjati, nastavi rasti. Tvoj brat te čuva. On je dio te vječne ljubavi koja vas povezuje i koja nikada neće prestati.

I vi, draga mama Thao i tata Alan, znajte da niste sami. Gospa, koja je stajala pod križem i u svom srcu nosila svaku suzu, zagrće vas svojim plaštem. Benova ljubav i dalje djeluje u svijetu, tiho i nečujno, baš kao što je to bio njegov život. On je poput onog bunara u Cà Mau, koji u njegovo ime donosi život i čistu vodu onima koji su žedni. Njegova ljubav nije prestala; ona i dalje teče, ona i dalje hrani, ona i dalje blagoslivlja. On je onaj koji vas čeka na kraju puta, onaj koji će vam potrčati u susret s onim istim osmijehom koji ste toliko voljeli.

Braćo i sestre, ponesite danas sa sobom jednu malu odluku. Kada izađete iz ove crkve, kada se vratite u tišinu svoga doma, zastanite na tren. Sjetite se Benovog osmijeha. Recite 'Oče' – ne kao molitvu iz knjige, nego kao vapaj srca koje vjeruje. Oprostite sebi sve ono što mislite da ste propustili. Budite nježni jedni prema drugima. Niste sami. Bog vas vodi, Gospa vas zagovara, a Ben vas voli. Neka vas blagoslovi svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.