Spomen Blažene Djevice Marije od Krunice

Zamislite, braćo i sestre, trenutak u kojem se Pavao, onaj vatreni apostol koji je nekoć progonio Crkvu, penje u Jeruzalem kako bi pred velikima izložio Evanđelje koje propovijeda. On ne dolazi da bi se hvalio, nego da bi bio siguran da 'ne trči ili da nije trčao uzalud'. On traži zajedništvo. On traži potvrdu da je put kojim hoda u skladu s istinom. I što nalazi? Nalazi 'stupove' – Petra, Jakova i Ivana – koji mu ne daju samo savjete, nego mu pružaju desnice u znak partnerstva. Oni prepoznaju milost koja mu je dana. Oni vide da je isti Bog koji je djelovao u Petru, djelovao i u Pavlu. To je trenutak duboke poniznosti i dubokog jedinstva. Pavao zna da nitko ne može trčati sam. Nitko ne može nositi teret Radosne vijesti bez one ruke koja ga drži, bez one povezanosti koja nas čini tijelom Kristovim.

Ta slika – pružena ruka u znak zajedništva – vodi nas ravno u srce našega Benjamina. Sjetite se onog trenutka, zabilježenog na fotografiji, gdje Ben i njegov brat Ryan stoje u crkvi, okruženi svjetlošću koja struji kroz vitraje. Ryan sklapa ruke u molitvi, a Ben, s onim svojim prepoznatljivim, blagim i slatkim osmijehom, gleda ravno u objektiv. Nema tu nikakve pretvaranja, nikakve maske. Samo dječak koji zna da je voljen, dječak koji stoji pored svog brata u Božjem domu. Ben je bio dječak koji je razumio snagu tog zajedništva. Sjetite se kako je s takvom lakoćom i ljubavlju bio spreman ponuditi sve što ima – svoju kasicu-prasicu – da pomogne svome ujaku Williamu. On nije bio usamljenik u svojoj dobroti; on je bio netko tko je instinktivno tražio način da pruži ruku, da podijeli teret, da bude tu za one koje voli. Nije bilo važno što je to bio samo simboličan čin; važno je bilo srce koje je, poput Pavla, željelo biti u skladu s istinom ljubavi.

Moramo stati ovdje, posve iskreno i bez žurbe, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Čujem ponekad taj tihi, bolni šapat u noći koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

U današnjem Evanđelju, učenici dolaze Isusu s jednim zahtjevom: 'Gospodine, nauči nas moliti.' Oni ne traže čudesa, ne traže moć, ne traže uspjeh. Oni traže način da budu povezani s Ocem, baš kao što je Isus povezan. Isus im ne daje složenu formulu; on im daje Očenaš. On ih uči da kažu: 'Oče'. To je početak svega. To je ona ista povezanost koju je Pavao tražio u Jeruzalemu, ona ista povezanost koju je Ben osjećao u vašem obiteljskom zagrljaju. Molitva nije bijeg od stvarnosti; molitva je odvažnost da kažemo 'Oče' usred najveće boli, usred najveće praznine. Isus nas uči da tražimo 'kruh naš svagdanji' – ne samo hranu za tijelo, nego snagu za dan koji je pred nama, snagu da oprostimo, snagu da nastavimo dalje kada se čini da su nam noge teške od tuge.

Ben je bio dječak koji je volio stvarati, koji je kodirao svoje igre, koji je sanjao o 'Con Chim Airlines'. On je razumio da svijet treba graditi s pažnjom i ljubavlju. Ali, iznad svakog koda koji je napisao, iznad svakog zrakoplova kojeg je nacrtao, stajala je njegova vjernost obitelji. Sjećate se onih večeri provedenih zajedno, onih trenutaka kada ste kao 'savršena četvorka' istraživali svijet? To nisu samo uspomene; to je temelj na kojem sada stojite. Ben je sada dio te vječne molitve koju Isus moli za nas kod Oca. On ne treba više kodirati, on ne treba više tražiti odgovore; on je u zagrljaju onoga koji je sama Ljubav.

Ryane, dragi brate, znam da ti nedostaje tvoj suputnik, tvoj pilot, tvoj brat. Sjeti se onog trenutka kada ste zajedno pozirali u onim bijelim polo majicama s natpisom 'PILOT'. Vi ste i dalje tim. Ben te gleda s ponosom. On želi da tvoj život bude ispunjen onom istom radošću koju ste dijelili dok ste se vozili na planinskim stazama ili dok ste se smijali oko stola. Nastavi sanjati, nastavi rasti, nastavi biti onaj divni dječak koji jesi. Tvoj brat te čuva.

I vi, draga mama Thao i tata Alan, koji ste toliko toga dali, koji ste toliko ljubili – znajte da niste sami. Gospa od Krunice, čiji spomen danas slavimo, ona koja je stajala pod križem, ona koja je u svome srcu nosila svaku suzu svoga Sina, ona vas razumije. Ona vas drži za ruku. Kada vam se čini da je noć preduga, kada se sjetite onog sna u kojem vas Ben tješi, znajte da to nije slučajnost. To je Božja milost koja vam govori: 'Tu sam. Volim vas. Niste izgubili svoga sina; on je samo otišao kući prije vas, u onu vječnu domovinu gdje nema više boli ni suza.'

Benova ljubav i dalje djeluje u svijetu, tiho i nečujno, baš kao što je to bio njegov život. On je poput onog bunara u Cà Mau, koji u njegovo ime donosi život i čistu vodu onima koji su žedni. Njegova ljubav nije prestala; ona je samo poprimila novi oblik, oblik vječne brige za vas. On je onaj koji vas čeka na kraju puta, onaj koji će vam potrčati u susret s onim istim osmijehom koji ste toliko voljeli.

Braćo i sestre, ponesite danas sa sobom jednu malu, jednostavnu odluku. Kada izađete iz ove crkve, kada se vratite u tišinu svoga doma, uzmite trenutak da budete zajedno. Sjetite se Benovog osmijeha. Recite 'Oče' – ne kao molitvu iz knjige, nego kao vapaj srca koje vjeruje. Oprostite sebi sve ono što mislite da ste propustili. Budite nježni jedni prema drugima. Niste sami. Bog vas vodi, Gospa vas zagovara, a Ben vas voli. Neka vas blagoslovi svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.