Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Zamislite, braćo i sestre, jednu sasvim običnu, a opet tako rječitu sliku: dječaka koji stoji u zračnoj luci, s nosom pritisnutim uz staklo, promatrajući kako se golemi zrakoplovi odvajaju od zemlje i nestaju u prostranstvu neba. Naš dragi Benjamin Vo nije u tim prizorima vidio samo strojeve; on je vidio mogućnost, vidio je putovanje, vidio je slobodu. On je bio dječak koji je svijet oko sebe, od složenih linija koda do najjednostavnijih odnosa, promatrao s dubokim poštovanjem i onom čudesnom, djetinjom radošću. Danas, dok se sjećamo našeg Bena, tri mjeseca nakon što je završio svoj zemaljski hod, susrećemo se s riječima proroka Izaije koje nam odjekuju poput utjehe u noći: 'Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu.'

Prve riječi proroka su poziv na potragu. 'Tražite Gospodina.' Često mislimo da mi moramo biti ti koji će ga pronaći, da moramo biti dovoljno jaki, dovoljno dobri ili dovoljno sabrani da ga dosegnemo. Ali Izaija nam nudi drugu perspektivu: 'Jer misli moje nisu vaše misli i putovi moji nisu vaši putovi, riječ je Gospodnja.' Ovo je trenutak kada moramo stati i priznati istinu o našim vlastitim putevima. Kada se dogodi tragedija, kada nam život oduzme ono najdragocjenije – kao što se dogodilo vama, dragi Alane i Thao, i tebi, Ryane – naši putevi postaju uski, mračni i ispunjeni pitanjima na koja nema ljudskog odgovora. Pitate se zašto. Pitate se kako. Pitate se gdje je Bog bio u onim trenucima kada ste ga najviše trebali.

Moramo biti potpuno iskreni prije nego što bilo kome ponudimo ruku utjehe. Znam da u onim tihim trenucima, kada se sjećanja na Benov blagi osmijeh – onaj isti osmijeh s kojim je govorio o svojoj zamišljenoj zrakoplovnoj kompaniji 'Con Chim Airlines' – sudare s tišinom kuće, u roditeljskom srcu zna zasjesti ona najteža sjena: sumnja i samookrivljavanje. Čujem taj tihi, mučni šapat: 'Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neki znak? Jesmo li negdje pogriješili?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom i u istini Božje riječi, kažem posve jasno: niste krivi. Bolest nije kazna. Niste previdjeli nikakav znak, niste propustili nikakvu skrb. Bog ne kažnjava djecu, i Bog ne traži krivce među onima koji su ljubili savršenom, čistom, roditeljskom ljubavlju. Benjamin je bio voljen svakim otkucajem vašega srca. Vi ste bili njegovi čuvari, njegovi suputnici, njegovi najbolji prijatelji. Ako se u vašem srcu pojavi sjenka sumnje, znajte da to nije glas Božji. Bog vas ne optužuje. Otpustite taj preteški kamen koji niste dužni nositi. Niste ništa propustili. Vaša ljubav je bila i ostala njegova sigurna luka.

Sada se događa obrat. Pogledajte Evanđelje. Isus nam pripovijeda o vinogradaru koji unajmljuje radnike u različite sate dana. Neki su radili od zore, a neki tek posljednji sat. I na kraju, svi dobivaju istu plaću. 'Jesu li tvoje oči zle zato što sam ja dobar?' pita gospodar vinograda. Ovo je trenutak kada se naša ljudska logika, naša matematika 'zasluge', sudara s Božjom logikom 'milosti'. Mi bismo htjeli da život bude pravedan prema našim mjerilima. Htjeli bismo da dobri dječaci poput Benjamina žive dugo, da ostvare sve one briljantne planove o kojima je sanjao, da izgrade svoju budućnost. Ali Božji putovi su viši od naših. On ne mjeri život po broju godina, već po dubini ljubavi koja je u njima utkana. Benov život, iako kratak, bio je ispunjen tom istom, neizmjernom milošću.

Sjetite se onog trenutka kada je, s petnaest godina, spontano ponudio cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne svome ujaku Williamu koji je bolovao. Nije je razbio, nije je slomio, samo je ponudio sve što je imao. U toj ponudi leži sva tajna evanđelja. On je razumio da pravi život nije u onome što čuvamo za sebe, nego u onome što smo spremni darovati iz ljubavi. To je bio Ben. To je bila njegova veličina. On nije bio samo dječak koji je briljirao u matematici ili tehnologiji; on je bio dječak čije je srce bilo otvoreno, plodno i velikodušno. On je već tada, u svojoj mladosti, živio ono što nas Isus danas uči: da je svatko od nas pozvan u vinograd Gospodnji, bez obzira na to koliko dugo nam je dopušteno raditi u njemu.

Ryane, dragi brate, znam koliko ti nedostaje tvoj stariji brat. Znam kako je to gledati u nebo i sjetiti se svih onih zajedničkih trenutaka, igara i snova. Ben te promatra s ponosom. On želi da živiš, da se smiješ, da nastaviš sanjati s istom onom radošću kojom je on prolazio ovim svijetom. Njegova ljubav nije nestala; ona se preselila onamo gdje više nema suza, gdje su svi testovi položeni, baš kao što je tata vidio u onom snu u kojem je Ben bio zdrav, snažan i nasmijan, govoreći da je prošao sve. On je sada u sigurnim rukama Oca, u onom nebeskom prostranstvu koje je za njega bilo pripremljeno. On te voli, Ryane, i ta ljubav te prati kao tiha, nevidljiva podrška u svakom tvom koraku.

A to se prelijeva i na sve vas koji ste ovdje, i na sve koji nas prate iz daljine – na roditelje koji nose teške križeve, na djecu koja trpe. Bog vas vidi. Gospa, koja je pod križem stajala u tišini, stoji uz svakoga tko plače nad svojim djetetom. Niste sami. Benova ljubav i dalje živi u svakom tihom djelu milosrđa, u svakoj ispruženoj ruci prema potrebitima, u čistoj vodi onog bunara u dalekom Vijetnamu koji nosi spomen na njegov život. On nastavlja darovati, jer prava ljubav ne umire. On nastavlja biti 'Con Chim', ona ptica koja leti u Božjem nebu, slobodna od svake boli, ispunjena svjetlošću uskrsnuća.

Sveti Pavao nam u drugom čitanju kaže: 'Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak.' Možda nam je teško danas izgovoriti ove riječi, ali one su ključ. Za Benjamina, život je bio Krist – u svakom njegovom osmijehu, u svakoj njegovoj brizi za druge, u svakoj njegovoj znatiželji. On je sada s Kristom, i to je, kako kaže Pavao, 'daleko najbolje'. Ali naš zadatak, zadatak onih koji ostaju, jest da nastavimo provoditi evanđelje u djelo. Kako? Tako što ćemo biti nježni jedni prema drugima. Tako što ćemo oprostiti sebi one terete koje nosimo bez potrebe. Tako što ćemo, poput Benjamina, biti spremni ponuditi ono što imamo, ne čekajući da nas netko pita.

Što možete ponijeti sa sobom kada danas izađete kroz ova vrata? Nemojte nositi teret tuge kao da je jedino što vam je preostalo. Ponesite jednu malu, jednostavnu odluku: budite danas nježni prema samima sebi. Kada dođete kući, sjetite se njegovog blagog osmijeha i recite u tišini svoga srca: 'Hvala ti, Gospodine, za Benjamina.' Oprostite sebi sve ono za što se optužujete, jer vam je Bog već oprostio i obavio vas svojim mirom. Neka vas Gospodin zagrli svojim mirom, neka vas čuva u svakoj oluji, i neka vas podsjeti da je ljubav jača od smrti. Mirno spavaj, dragi naš Benjamine Đại Dương. Tvoj let je završen u svjetlu, a tvoja ljubav ostaje zauvijek s nama. Amen.