Srijeda dvadesetoga tjedna kroz godinu

Zamislite na trenutak prašnjavi seoski trg u pet sati poslijepodne.

Sunce se već polako spušta prema horizontu. Vrućina dana, ona teška, iscrpljujuća zapara, još uvijek leži na kamenim pločama. Većina radnika već je odavno u vinogradu; njihovi su glasovi daleki, njihove motike udaraju u zemlju od ranog jutra. A ovdje, u sjeni zidova, stoji još nekoliko ljudi. Gledaju u svoje prazne dlanove. Prašina im je na sandalama. Nitko ih nije pozvao. Cijeli su dan proveli čekajući, s onim tihim, teškim osjećajem u prsima: da su zaboravljeni, da za njih nema mjesta, da je dan prošao, a da njihove ruke nisu imale priliku pokazati što mogu.

I onda, u taj kasni, umorni sat, kad bi svatko razuman pomislio da je radni dan završen, vlasnik vinograda ponovno izlazi.

Ne šalje slugu. Ne šalje nadglednika. On sam dolazi među njih. Gleda ih ravno u oči i pita: „Zašto ovdje stojite cijeli dan besposleni?“ A njihov odgovor nosi u sebi svu tugu svijeta: „Jer nas nitko ne najmi.“

Koliko je samo ljudske boli sažeto u toj jednoj rečenici: „Nitko nas ne najmi.“ Nitko nas nije primijetio. Nitko nam nije dao priliku. Prošli su pokraj nas kao da ne postojimo.

A gospodar im jednostavno kaže: „Idite i vi u moj vinograd.“

Nema pregovora o plaći. Nema ugovora. Nema vaganja zasluga. Samo poziv, u jedanaestom satu dana, pod večernjim suncem… poziv da uđu, da budu dio nečega svetog, da prime ono što samo milost može dati.

Ova slika iz današnjeg Evanđelja po Mateju nije tek priča o drevnim nadničarima. Ona je slika Božjega srca. Slika koja se tako silno naslanja na vapaj proroka Ezekiela iz našeg prvog čitanja.

Sjetite se što prorok Ezekiel govori u ime Božje onim vođama koji su mislili samo na sebe: „Jao pastirima Izraela koji sami sebe pasu! Zar pastiri ne bi trebali pasti stado?“ Ljudi ovog svijeta često mjere, oduzimaju, odbacuju ono što je slabo, zaboravljaju ranjene i ostavljaju raspršene po gorama. Ali Bog ne djeluje tako. Bog kaže: „Evo me, ja sam ću se pobrinuti za svoje ovce i sam ću ih tražiti.“

Bog sam preuzima brigu. Bog sam silazi na trg u pet sati poslijepodne. Bog sam ulazi u našu stvarnost kada mislimo da je sve već gotovo.

Prošlo je točno devet tjedana otkad je naš dragi Benjamin Vo prešao s ove obale na obalu vječnosti…

Devet tjedana. Šezdeset i tri duga dana i jednako toliko noći. Vrijeme u kojem satovi u kući i dalje otkucavaju, sunce izlazi i zalazi, svijet prolazi pokraj prozora sa svojom uobičajenom bukom, a u vašem domu, u vašim srcima, stoji tišina. Ona tišina koja ne pita za kalendar. Prazna stolica za stolom. Soba u kojoj je još jučer sve vrvjelo životom, idejama, smijehom i planovima.

U ovakvim trenucima, kada bol pritisne dušu, čovjek se nehotice nađe pred pitanjem radnika iz prvog sata: Zašto? Zašto tako kratko? Zašto samo petnaest godina? Zašto netko dobije cijeli, dugi dan od osamdeset ili devedeset godina, a našem je Benjaminu bilo dano samo ono kratko, blistavo popodne?

To je pitanje koje ljudsko srce postavlja u suzama. I to je pitanje koje ne smijemo skrivati niti ga se sramiti. Čak su i radnici u vinogradu mrmljali: „Ovi su posljednji radili samo jedan sat, a izjednačio si ih s nama koji smo nosili teret dana i pripeku.“ Ljudska logika uvijek računa, broji sate, mjeri godine, zbraja uloženo i očekuje isplatu prema ljudskim mjerilima.

Ali Krist nas danas uči sasvim drugačijoj računici. Nebeskoj računici.

U Božjem vinogradu plaća nije novac koji se dijeli na sate i minute. Plaća u Božjem vinogradu je sam Gospodin. Plaća je vječni život, punina radosti, Njegovo vlastito božansko zajedništvo. A Bog se ne može dati na pola. Bog se ne može podijeliti na postotke. Onaj koji uđe u prvu zoru i onaj koji uđe u pet sati poslijepodne primaju istu, potpunu, beskrajnu Božju ljubav.

Život se pred Bogom ne mjeri brojem udisaja, nego dubinom ljubavi kojom je bio ispunjen.

Petnaest godina našega Benjamina nisu bile „prekratke“ u Božjim očima da bi primile puninu Njegova kraljevstva. Nisu bile uskraćene. Benjamin Vo nije bio zakinut za puni denar Očeve slave. Jer u tih petnaest godina zemaljskoga hoda, Benjamin je ostavio trag koji mnogi ne uspiju ostaviti ni za stotinu godina.

Sjetimo se samo te predivne, blage i vesele duše…

Ben je bio dječak zadivljujuće bistrine, uma koji je s lakoćom plovio najsloženijim prostranstvima logike i tehnologije, programirajući kodove i stvarajući svjetove na računalu sa zrelošću koja je nadilazila njegove godine. No, daleko iznad te intelektualne snage, ono što je Bena činilo istinski posebnim bilo je njegovo čisto, radosno srce.

Sjetite se njegovih snova o zrakoplovima i pticama, onog njegovog prepoznatljivog, toplog smijeha dok je s ocem s ponosom i djetinjom maštom govorio o svojoj zamišljenoj zrakoplovnoj kompaniji — „con chim airlines“… Taj smijeh, to veselo hihotanje koje je ispunjavalo sobu, nije bilo samo dječja igra; bila je to manifestacija duše koja je bila stvorena za visine, duše koja je voljela letjeti slobodno, bez straha, zagledana u beskrajno plavetnilo neba.

Ben je u svemu što je radio nosio vedrinu. Njegov osmijeh, njegova blagost prema roditeljima, njegova neraskidiva povezanost s mlađim bratom Ryanom — sve je to bilo svjedočanstvo jednoga srca koje je, poput onih radnika u jedanaestom satu, bez oklijevanja reklo „da“ životu, radosti i ljubavi.

Ponekad, kada nas pogodi ovakav gubitak, u dubini roditeljskog srca pojavi se onaj tihi, nevidljivi teret… Ono mučno pitanje koje roditelji nose u samoći: Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li nešto previdjeli? Zašto baš naše dijete?

Želim vam danas, u svjetlu Božje riječi, reći najjasnije i najnježnije što mogu: skinite taj teški kamen sa svojih ramena.

Kad su učenici pitali Isusa za čovjeka slijepa od rođenja: „Tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji?“, Isus je odgovorio: „Niti on sagriješi niti roditelji njegovi.“ Bolest i odlazak nisu Božja kazna. Bog ne šalje tugu. U ovom ranjenom svijetu postoje oluje koje nitko od nas ne može predvidjeti niti zaustaviti. Niti jedna vaša budnost, niti jedna vaša neprospavana noć nije zakazala. Dali ste mu sve. Okružili ste ga ljubavlju koja je bila potpuna, čistija od zlata. Niste ništa propustili. Bog vas ne optužuje, i nemojte ni vi optuživati sami sebe. Vaša je ljubav bila i ostaje njegov najljepši zemaljski dom.

Gledajte danas u gospodara vinograda. On ne pita radnike iz jedanaestog sata gdje su bili do sada, niti im predbacuje što nisu došli ranije. On ih jednostavno prima i daruje im sve.

Dragi Alane, draga Thao, dragi brate Ryane…

Znamo koliko vam nedostaje. Znamo kako boli svaki kutak doma koji još uvijek miriše na njega. Ali pogledajte što nam Gospodin danas obećava kroz proroka Ezekiela: „Ja ću pasti ovce svoje i ja ću im dati počinka.“

Vaš Benjamin je sada u tom počinku. Njegov Gospodar ga je pozvao k sebi, ne zato da bi ga oduzeo vašoj ljubavi, nego da bi ga uveo u puninu svjetlosti gdje nema više boli, nema umora, nema straha. On je primio onaj isti denar vječne slave koji je Gospodin pripravio za sve svoje vjerne.

Benjamin Vo sada sjedi za nebeskim stolom. Tamo, u radosti svetih, u zajedništvu s mladim svetim Karlom Akutisom — čiji je zemaljski put bio tako sličan Benovom — i pod majčinskim, nježnim plaštem Blažene Djevice Marije, Ben vas gleda s onim istim blagim, ozarenim osmijehom.

On nije prestao postojati; on je samo promijenio adresu. I s tog nebeskog proplanka, on je vaš najvjerniji zagovornik. Kada pogledate u nebo, sjetite se njegovih ptica i aviona. Sjetite se da njegova duša sada leti u slobodi Božjega zagrljaja.

A ti, dragi brate Ryane… tvoj brat hoda uz tebe na svakom koraku. U svakoj tvojoj igri, u svakom tvom uspjehu, u svakom tvom danu u školi, Ben je ponosan na tebe. Živi punim plućima, rasti u dobroti, jer u tvom srcu kuca i dio njegove ljubavi.

Danas otvaramo svoja srca i za sve vas koji nas pratite iz svojih domova, iz bolesničkih soba, iz tišine vlastitih tuga. Za sve ujake, tetke, rodbinu i prijatelje obitelji Vo. Osobito molimo za svu djecu koja u ovim trenucima trpe na bolničkim odjelima, za njihove roditelje koji bdiju uz uzglavlja i za svaku obitelj koja nosi pretežak križ…

Neka vam današnji psalam bude štit i oslonac: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.“

Kada izađemo kroz ova vrata i vratimo se u našu svakodnevicu, ponesimo sa sobom jednu jednostavnu istinu iz današnjeg Evanđelja: gledajmo jedni druge Božjim očima. Nemojmo mjeriti tuđe živote prema onome što svijet smatra uspjehom ili duljinom. Pogledajmo svakoga čovjeka kao nekoga koga Bog traži i u pet sati poslijepodne, kao nekoga tko je vrijedan pune i beskrajne ljubavi.

I kad god vas obuzme tuga, sjetite se onog Benovog radosnog osmijeha i Gospodara koji s ljubavlju pruža ruku svakom svom djetetu.

Bog je pastir naš. S Njim nam uistinu ništa ne nedostaje. Amen.