Ponedjeljak dvadeset i osmog tjedna kroz godinu

Zamislite, braćo i sestre, trenutak u kojem se čovjek nađe usred pustinje, pod užarenim suncem, gdje svaki korak podiže oblak prašine. U takvom okruženju, svaka kap vode, svaki trag hladovine, postaje pitanje života i smrti. U današnjem prvom čitanju, sveti Pavao nam ne govori o pustinji pijeska, nego o pustinji srca – o onoj razlici između ropstva i slobode, između onoga što nas drži u strahu i onoga što nas poziva u život. Pavao nam govori o dvije žene, Hagar i Sari, o dva saveza, i na kraju nas podsjeća: 'Za slobodu nas Krist oslobodi!' To nije tek teološka tvrdnja. To je poziv da prestanemo živjeti kao da smo još uvijek pod jarmom, kao da smo još uvijek oni koji moraju zaslužiti Božju ljubav svojim naporima ili svojim savršenstvom. Krist nas je učinio slobodnima. On nas je učinio djecom obećanja.

Ova slika – sloboda koja nam je darovana, a ne zarađena – vodi nas ravno u srce našega Benjamina. Sjetite se onog prizora, tako jednostavnog, a opet tako punog života: Ben sjedi u zrakoplovu, buckled in, spreman za još jednu avanturu. Sjećate li se onog trenutka kada je, pun dječjeg čuđenja, gledao kroz prozor, sanjajući o 'Con Chim Airlines', o letovima koji povezuju svijet, o prostranstvima koja su za njega bila samo početak? Ben je bio dječak koji je u sebi nosio tu slobodu. On nije bio zarobljen u strahu od neuspjeha. On je bio onaj koji je pokušavao, onaj koji je učio, onaj koji je s nevjerojatnom lakoćom rješavao zadatke iz matematike i kodove koji su drugima bili misterij. On je bio slobodan jer je volio. A ljubav je, kako znamo, jedina sila koja nas doista oslobađa od svakog jarma.

Moramo stati ovdje, posve iskreno, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Čujem ponekad taj tihi, bolni šapat u noći koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Ben suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

U današnjem Evanđelju, Isus govori o znaku. Ljudi traže čudo, traže dokaz, traže nešto što bi ih uvjerilo da je Bog prisutan. Isus im odgovara: 'Naraštaj ovaj naraštaj je zao; znak traži, ali mu se znak neće dati osim znaka Jone.' Znak Jone nije bio u moći, nego u poniznosti. Jona je bio onaj koji je morao naučiti da Božje milosrđe nadilazi naše ljudske granice. Isus nam danas govori da je On sam taj znak. On je veći od Salomona, On je veći od Jone. On je naša jedina sigurnost. Kada život postane težak, kada se nebo zatvori i kada se čini da odgovora nema, ne tražite znakove u vjetru. Pogledajte u križ. Pogledajte u Isusa koji je prošao kroz sve naše patnje i izišao s druge strane, u uskrsnuće.

Ben je bio dječak koji je taj znak ljubavi prepoznavao u malim stvarima. Sjetite se one njegove neobične, prekrasne geste kada je, sa svojih petnaest godina, ponudio cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne ujaku Williamu. Nije bilo važno što ta kasica nije bila razbijena, što novac nije bio nužan. Ono što je ostalo, ono što je zapisano u vječnosti, jest sama ponuda. To je bio Ben: dječak koji je instinktivno osjećao da je ljubav nešto što se daje, nešto što se dijeli, nešto što ne poznaje granice. On je, u svojoj dječjoj jednostavnosti, već živio evanđelje darivanja. On nije tražio znakove; on je sam postao znak Božje ljubavi za sve vas.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio toliko trenutaka, od onih zajedničkih obroka do snova o zrakoplovima – znaj da tvoj brat nije nestao. On je sada tvoj zagovornik. On te gleda s istim onim ponosom s kojim si ti gledao njega. Nastavi živjeti punim plućima, nastavi sanjati, nastavi rasti, jer to je ono što bi Ben želio. On je s tobom u svakom tvom koraku, u svakoj tvojoj radosti i u svakoj tvojoj suzi. Njegova ljubav je postala dio tvoje snage.

Draga obitelji, i svi vi koji nosite teške križeve, pogledajte u današnju Riječ. Bog se sjeća Saveza svoga. To nije puka fraza. To je obećanje. Bog se sjeća Benjamina. Bog se sjeća svakog njegovog osmijeha, svakog njegovog sna, svakog njegovog dobrog djela. I Bog se sjeća vas. On vas ne zaboravlja u vašoj boli. On čuje vaš vapaj, on vidi vašu ljubav koja ne prestaje. Kao što je onaj bunar u Cà Mau, izgrađen u Benovo ime, postao izvor žive vode za one koji su žedni, tako i vaša ljubav danas postaje izvor utjehe za mnoge druge. Vaša bol, prikazana Bogu, rađa životom na mjestima gdje ga nije bilo.

Zato, kada danas izađete iz ove crkve, ponesite sa sobom ovu jednostavnu misao: vi ste blagoslovljeni. Ne zato što je vaš život lak, nego zato što ste voljeli, jer ste primili dar života u Benjaminu i jer ste ga vratili Bogu s povjerenjem. Budite nježni prema sebi. Dopustite si da budete utješeni. Bog vas ne osuđuje, On vas ljubi. Ben vas čeka, on vas voli, i on vas poziva da nastavite hodati u svjetlosti, znajući da ste zauvijek povezani u onom istom Savezu kojega se Gospodin vječno sjeća. Neka vas Njegov mir, koji nadilazi svako razumijevanje, ispuni i vodi kroz svaki dan koji je pred vama. Imajte hrabrosti živjeti, jer ljubav koju ste dali nikada ne umire, ona samo postaje vječna. Amen.